Malo je na kugli zemaljskoj država kao što je Hrvatska u kojoj su iza rešetaka uspjeli završiti nekadašnji predsjednik Vlade, gradonačelnici, ministri, načelnici i razni drugi političari i državni dužnosnici čija je imena praktički nemoguće pobrojiti, a koji su Remetincem prodefilirali kao da nije riječ o zatvoru nego o hotelu s pet zvjezdica. Svima onima koji su politička odijela zamijenili zatvorskima dodirna je točka korupcija, praćena s ostalim pojavama poput nepotizma, pogodovanja i raznih drugih nemoralnih radnji koje s definicijom politike ne bi trebali imati veze. No u Hrvatskoj politika nikada nije išla ukorak s definicijom, oduvijek se znalo da oni koji su na bilo kojoj razini vlasti moraju barem malo povući za sebe i svoje, jer drugačije jednostavno ne ide, to je standard koji nam je nametnut i koji je s vremenom prerastao u općeprihvaćenu pojavu pa nije čudno što ni za premijera Andreja Plenkovića korupcije među članovima njegove Vlade nema.
Ništa nije neobično
Nije neobično što Plenković ne vidi ništa sporno u porukama glasnogovornika svoje Vlade Marka Milića u kojima on sređuje posao nekom svojem tipu u državnoj tvrtki pretvarajući je u vlastitu prćiju. Što je za Plenkovića jedna poruka u moru korupcije kojom je okružen. Ta je jedna poruka standard, a to što je takva poruka sitnica na koju ni građani više ne reagiraju jasno pokazuje da hrvatska politika ide ukorak s društvom. Ne treba se zavaravati, korupcija nije rezervirana samo za političare, svi smo mi ponekad svjesno ili ne dio toga lanca u kojem debelim guskama mažemo vratove. Zasigurno ste se barem jednom u životu uhvatili u situaciji u kojoj ljubaznoj liječnici poklanjate bombonijeru, a kada zatreba za kakvu bitnu i hitnu operaciju ili kakav drugi važan zahvat, poseže se i za kuvertama. Dio liječnika u Hrvatskoj odavno je u svoje klinike uveo eure, međutim, ne korumpira se samo njih. Korumpiraju se i policijski službenici, carinici, porezni inspektori i svi oni koji su na nekim pozicijama, neovisno o njezinoj razini. Što je pozicija niža, to je mito skromniji, ali modus operandi je isti.
Po Dalmaciji se tako primjerice uvriježila praksa da se mito daje lokalnim šefovima HEP-a koji izdaju dozvole za ugradnju solarnih panela, no to je, kako se kaže, praksa koja je ostala od davnina kada su isti ti ljudi ili njihovi očevi spajali priključke za električnu energiju, dok je s druge strane česta praksa i to da se kesa odrješuje i onda kada je potrebno nekoga pogurati za kakav dobar posao, osobito u državnoj službi, korumpiraju se i načelnici, učitelji, profesori, i na taj način stvara se krug u kojem prolaze podobni, a u svijet odlaze oni koji za sve to nisu imali i oni koji u takvom cirkusu nisu željeli sudjelovati. Kroz takav model stvoreno je društvo nejednakih i društvo u kojem građani ne mogu računati na to da baš svi imamo ista prava.
Zahvaćeni svi segmenti
I toga smo, naravno, svjesni, no oni koji za korupciju nemaju nerijetko ne mogu dići glas protiv toga pa se šutke grizu znajući da drugačije ne ide, jer se ne isplati zamjerati. Dobro je poznato kako su dosad u Lijepoj Našoj prolazili oni koje kolokvijalno nazivamo zviždačima. Takvi svoju borbu za pravednije društvo na koncu svedu na bitku s vjetrenjačama, što ne bi trebalo iznenaditi baš nikoga tko zna da se u Hrvatskoj i suce može potkupiti dizajnerskim cipelama i putovanjima na egzotična odredišta i da nakon svega toga na koncu ne bude baš ništa. Za korupciju se u Hrvatskoj ne snosi odgovornost, tako se politika posložila i prilagodila, a zajedno s njome i narod kojemu je postalo svejedno i u kojem se uvriježilo mišljenje da su svi oni isti, što i nije daleko od istine. Mi smo, dakle, kao narod naučili živjeti u korupciji, što svojom voljom, a što voljom političara koji su u sprezi s medijima i pravosuđem stvorili sustav u kojem se ne isplati prokazivati one s prstima u pekmezu, umjesto toga, više se isplati pridružiti im se, ma koliko to zvučalo sebično i društveno neodgovorno, to je poruka koja nam se svakodnevno šalje, na svim razinama, pa ne treba ni očekivati da će HDZ-u previše naštetiti to što su svoje ljude preko veze zapošljavali u državnim tvrtkama.
Nevjerojatno je, međutim, što su prepiske koje su posljednjih dana preplavile medijske stupce otkrile dokle seže korupcija, pa se tako zapošljavanje na pripravničkom mjestu u državnoj tvrtki diglo do razine Ureda predsjednika Vlade, a ako se tako zove i dopisuje za obično pripravničko mjesto, onda je i više nego jasno kako to funkcionira za više i plaćenije pozicije. To što HDZ namješta poslove svojim ljudima i nije neko iznenađenje, niti će oni zbog toga izgubiti glas, štoviše, korupcija je toliko među nama da bi vladajuća stranka na tome mogla samo poentirati- jer ako su se toliko založili za jednog pripravnika, onda se svaki član stranke ima pravo nadati da će se založiti i za njega kada zatreba, i to je još jedan dio začaranog kruga zbog kojeg je Bandić Zagrebom upravljao i nakon Remetinca i zbog kojeg se Zdravko Mamić transformirao u reformatora pravosuđa.
Nikoga nije briga
Korupcija je stvorila društvo apsurda, na čemu valja zahvaliti i Državnom odvjetništvu koje je sve samo ne neovisno i nepristrano. Daleko je Hrvatska od europskih standarda kada je o korupciji riječ, otkrivaju to i konkretni podaci koji kažu da je naša zemlja po percepciji korupcije na 57. mjestu od 180 država, koliko ih je analizirao Transparency International. Ovogodišnji hrvatski indeks je 50, što je inače tri boda više nego prošle godine. Očekivano su od Hrvatske bolje Italija i Slovenija, a lošije od nas stoje Srbija, Crna Gora i Mađarska te Bosna i Hercegovina koja je inače treća najkorumpiranija država u Europi. No kada je riječ o ljestvici korupcije, Hrvatska je u društvu Mauricijusa, a bod više od nas imaju Ruanda i Saudijska Arabija. Možda se politički gledano možemo tješiti time što je nedavno zbog korupcijskog skandala iza rešetaka završila Grkinja Eva Kaili, nekadašnja potpredsjednica Europskog parlamenta, ali oni u Europi s korupcijom se barem obračunavaju, svoj obračun s korupcijom ovdje u Hrvatskoj otpočeo je Ured europskog javnog tužitelja, međutim, oni se bave isključivo pronevjerom novca iz europskih fondova, što vjerojatno i jest jedan od razloga zbog kojih proces obnove Banovine stoji na mjestu. Jasno je da će Europa kontrolirati svaki svoj euro pa Hrvati po svemu sudeći traže sheme kako se prilagoditi takvoj kontroli, a opet profitirati na tom poslu.
Ne postoji u Hrvatskoj, osim puste priče, model koji bi dao naslutiti da borba protiv korupcije postoji barem u tragovima, sudski procesi traju unedogled, suci se također probijaju na svoje pozicije po političkom ključu i podložni su primanjima kuverti, državni odvjetnici nisu dorasli svojim pozicijama, a ministri u Plenkovićevoj Vladi djeluju kao da ih ni nema i kao da su ostali u njegovoj sjeni boreći se opet tiho za svoje pozicije, jer oni koji ne misle šutjeti i ne pristaju na uhodane modele završavaju kao Nataša Tramišak – na političkim marginama bez ijednog relevantnog objašnjenja.
Sporo pravosuđe
Država jesu političari, no država smo i mi koji ih biramo i koji pristajemo šuteći doktoru na stol staviti kuvertu kako bi našu baku operirao prije susjedove, ali nažalost drugačije u ovom društvu ne ide. Stvorene su koruptivne generacije koje nisu ni svjesne opasnosti svojih postupaka, a društvo ne poduzima ništa da se korupcija iskorijeni, proći će još minimalno deset godina do hrvatskog čišćenja od korupcije jer za to nema volje, a onda nema ni načina. Pitanje je bismo li svi mi i znali živjeti po drugačijem modelu bez bajadera, bez kuverti i bez zvanja onoga nekog svoga koji će se založiti za nas, oni koji su na taj način pokušali završili su ili na rubu egzistencije ili pak poput novinara Matijanića koji je ostao bez daha dozivajući hitnu, i to vjerojatno samo zato što nije htio pozvati nekoga tko bi stao iza njega i rekao “pobrini se za ovoga moga”. Uostalom, to je u startu ove mučne priče jasno i iskreno sažeo poznati doktor Hrvoje Tomasović. Matijanić nije nazvao pravu osobu, a takvih poput njega koji nemaju koga nazvati ima mnoštvo, baš kao što je mnogo onih koji nazivaju, grebu se i opstaju, dok društvo tone utapajući samo sebe.
Dnevno.hr
