Sinoć nije htio da kaže i potvrdi istinu da je Karadžić presuđeni ratni ratni zločinac, niti ni čak indirektno da ospori tvrdnju da je on “heroj” kako su skandalozno izjavili pojedini njegovi partijski drugovi. Time je indirektno priznao da lično ne smatra Karadžića ratnim zločincem
Gospodin Andrija Mandić, lider Demokratskog (Dražinog) fronta i Nove srpske demokratije, nosilac zvanja četničkog vojvode kojeg mu je nekad dodijelio iz Pariza Milo Rakočević (izbjegli četnički oficir u Francuskoj i obavještajac i egzekutor Draže Mihailovića), “sveti ratnik” -“krstaških pohoda” za balkansko imperijalno i agresorsko (veliko) “srpstvo” 1991-1999, državljanin Republike Srbije koji je prilikom sticanja njenog državljanstva potpisao izjavu da Srbiju doživljava kao svoju državu, objektivno ostao je ideološko i politički isti, uprkos novoj retoričkoj ambalaži i verbalnim najavama i izjavama da se promijenio i to navodno nabolje.
Nema ništa od toga, to je samo stupica, zamka i manipulacija za lakovjerne. Sinoć su maske pale, (ako su uopšte makar i nakratko, za tren i postojale, a mislim da nijesu suštinski ni postojale) u jednoj emisiji na jednoj ovdašnjoj televiziji, na kojoj je gospodin Mandić imao promotivni nastup kao kandidat na pretstojećim izborima za predsjednika Crne Gore.
Potvrdilo se očito, uprkos njegovim pričama i priznanju da se kaje za neke ranije počinjene greške i grube izjave, da je on bio i ostao dosljedan u svojemu velikosrpskome kleronacionalizmu i da je on na ovim izborima (kao i ranije) suštinski kandidat i favorit predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, čiju sablju i orden kao odlikovanje i dalje izgleda zorno nosi (metafora je u pitanju) okačenu uz silav poput jatagana.
Foto: screenshot facebook
Da ne bude zabune, fizički mu je sablju kao znak priznanja za “svijetlu” ratnu prošlost i zasluge,formalno i ceremonijalno uručio tadašnji ministar u Vladi Srbije stanoviti Aleksandar Vulin, a naravno na osnovu Vučićeve odluke i naredbe, tako da mu je u osnovi sablju i orden dodijelio autokrata Vučić, a ne Vulin koji je samo bio izvršilac naloga svoga šefa.
Sinoćnjim njegovim izjavama i eksplikacijama, uprkos umivenoj i “blagotvornoj” retorici, (ipak ona nije izgledala “melemno”) potvrdio je samo gospodin Mandić činjenicu da novo ruho ili celofan ne mogu sakriti njegov pravi lik i fundamente njegove ideologije i politike.
Mnogo bi potrošili prostora kad bi detaljno analizirali njegove sinoćne javne izjave, pa to ovoga puta nećemo raditi. Samo ćemo napomenuti da je dovoljno čvrst argument da je on ostao isti (uprkos novom i uljepšanom medijskom verbalnom pakovanju), njegov odnos prema pravosnažno presuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, osuđenom od strane Haškog tribunala na doživotnu robiju za počinjene ratne zločine: genocid, zločine protiv čovječnosti i žločine protiv zakona i običaja ratovanja tokom rata u Bosni (1992-1995).
Naime, gospodin Mandić nije htio da kaže i potvrdi istinu da je Karadžić presuđeni ratni ratni zločinac, niti ni čak indirektno da ospori tvrdnju da je on “heroj” kako su skandalozno izjavili pojedini njegovi partijski drugovi.
Time je on indirektno priznao da lično ne smatra Karadžića ratnim zločincem (što je presuđeno za Karadžića da jeste) već ga smatra objektivno “srpskim nacionalinim herojem” i da je “nepravedno osuđen”, što je porazna činjenica za jednog kanidata za predsjednika Crne Gore.
Ova činjenica vezana za Mandićevo izjašnjavanje na pitanje o Karadžiću i izbjegavanje konkretnog odgovora jasno pokazuju da se Mandić nije promijenio u pozitivnom političkom smislu i da u osnovi promoviše sve ono za šta se i do sad zalagao, samo je tome, kao pokušaj varke birača u njegovoj borbi za glasove, dao novo pakovanje u pogledu javne prezentacije i političke ponude.
Gospodin Mandić se pokazao kao loš politički obmanjivač i neuspjeli providni politički folirant.
Teško da će oni koji znaju njegovu političku biografiju nasjesti na priče da je doživio katarzu i prosvjetljenje.
Analitika
