Zašto, dakle, ne vjerovati da će mnogi glasači – gubitnici iz prvog kruga, glasati za Mila Đukanovića u drugom? Pogotovo što im to ne bi bio prvi put. Recimo, Jakov. Prođe li Andrija Mandić u drugi krug, Jakov bi se mogao sjetiti onih vremena kada je kao stipendista raznih Vlada i favorit Atlas grupe Duška Kneževića, bio omiljeni mladi ekonomista DPS-ovske Crne Gore. I emocije radi, zaokružiti Mila
piše: Nebojša Redžić
Nije lako srpskom biračkom tijelu uoči nedjeljnih predsjedničkih izbora. Nema više Đeda da pokaže put, niti litija da udahnu prijeko potrebno samopouzdanje za konačan slom Crne Gore. Brine ih i istorija ovoga krša koji je oduvijek imao recept da neprijatelju slomi zube. Ne ide im u prilog ni Njegoš i ona o Muratu, Bonaparti, a pogotovo o Nemanji.
Opet je na sceni srpska nesloga. Razjeda ih ideologija, neko voli Vučića, neko Đilasa, ne kleče svi jednako pred Joanikijem i Porfirijem, neko koketira sa Zapadom, a neko samo simulira, ne ljube svi jednako ni majčicu Rusiju. Jedino što ih ujedinjuje, jeste mržnja prema Crnoj Gori i ubijeđenost da je samo rad na nestanku Crne Gore ispravan i poželjan epilog još jedne krize na Balkanu. Za ovo potonje, osim četiri predsjednička kandidata, značajnu podršku imaju u v.d. premijeru, pa čak i u nekim bitnim zvaničnicima evropskih zemalja koji službuju na Balkanu.
Andrija Mandić, Jakov Milatović, Goran Danilović i Aleksa Bečić se, rekoh, po nečemu ipak razlikuju. I svoje potencijalne glasače stavljaju pred dilemu: kome se prikloniti, a pritom ostati odan svetom cilju izgradnje ”srpskog sveta” u kome će Crna Gora imati status nalik Banovini u Kraljevini SHS. Ili još lošiji.
Otprilike, kao kada bi neko prije 80 godina tražio da se odlučite između Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Pavla Đurišića. Bilo bi pretenciozno i vraški teško praviti pojedinačna poređenja četvorice aktuelnih i četvorice nekadašnjih prvaka i nosilaca ravnogorske ideologije. Pogotovo zato što ipak živimo u mirnodopskim vremenima, uprkos čestim konfliktima koji na iskušenje stavljaju krhki građanski mir.
Ipak, neodoljivo se nameće sličnost između vojvode Pavla Đurišića i vojvode Andrije Mandića, jer obojicu karakteriše značajan “učinak” na terenu i ugled beskompromisnog borca za srpsku stvar. Slični su i po odnosu prema pristalicama komunističke ideologije i načinu na koji su doživljeni u krajevima sa muslimanskom većinom.
Sličan je, istina, Mandić i sa Milanom Nedićem koga je karakterisala briga za opstanak srpskog naroda pod Njemcima, kao što ovaj današnji brine o položaju Srba “pod Crnogorcima”. Ipak, neke Nedićeve osobine više pristaju Aleksi Bečiću. Naime, baš kao što je Nedić bio predsjednik marionetske Vlade za vrijeme nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu, tako je Aleksa komandovao marionetskom skupštinskom većinom nakon što je crkva Srbije u manastiru Ostrog odabrala one koji će je predstavljati u “oslobođenoj” Crnoj Gori. Nedićev cilj bio je da uguši ustanak srpskog naroda, baš kao što je Aleksa predano brinuo da Crnogorci ne ustanu zbog veleizdaje počinjene usvajanjem izmjena i dopuna Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Sad me ne pitajte zašto me Goran Danilović podsjeća na Dimitrija Ljotića koji je još 1935. godine osnovao profašističku stranku Zbor. Egzotika u nazivu stranaka u kojima je djelovao Danilović veoma je slična Ljotićevoj imaginaciji. Elem, Daniloviću je baš kao i Ljotiću imanentan nacionalizam, etika Srpske pravoslavne crkve, integralno jugoslovenstvo kojim je zamaskirao svoje srpstvo… Zajednička im je osobina: saradnikokupatora.
Što je ostalo na kraju, osim da titulu načelnika štaba Vrhovne komande Srpske vojske u otadžbini, umjesto Dragomiru Draži Mihailoviću, pripišem Jakovu Milatoviću koji, otkad je ušao u onu sobu što je zovu VAR, a više priliči štabu za planiranje poželjnog broja egzekucija nad neprijateljem, kao da otud nikada nije izašao. Istina, čiča Draža je djelovao autoritativnije nego što danas djeluje Jakov, ali polako: nemamo dovoljno podataka kako je Draža izgledao sa 37. U svakom slučaju, obojicu odlikuje beskrajna odanost ideji Velike Srbije i strpljenje u donošenju odluka. I jednog i drugog je karakterisalo/karakteriše ubjeđenje da je proljeće baš njihovo godišnje doba u kome će se ostvariti.
Mnogi će apstinirati u drugom krugu
Rekoh već da srpskom korpusu očajnički nedostaje Đedov autoritet. Da ne bješe korone, danas bi vjerovatno govorili o jednom predsjedničkom kandidatu izbornih pobjednika iz 2020. godine. Ali, samoljubivost, rivalstvo, isključivost ili neki sličan razlog, učinio je da se opet počne govoriti o srpskoj neslozi koju je kilometraža sa litija na kratko ukrotila. Iskreno, u postojećoj konstelaciji političkih snaga, pod jakim političko-medijsko-finansijskim uticajem Beograda, sa više od 50 hiljada fantomskih birača u nepročišćenim biračkim spiskovima, mislim da bi kandidat Srpske crkve i zvaničnog Beograda, pobijedio možda čak i u prvom krugu.
Ovako, podijeljeni, razjedinjeni i posvađani, dali su iznenadnu šansu Đukanoviću da se na velika vrata, kao pobjednik vrati u politički život i pošalje poruku da će i na skorašnjim parlamentarnim izborima, srpska opcija biti poražena.
Jer, ako čak i Cedemov Bešić kaže da će Đukanović sigurno ući u drugi krug, nije toliko bitno hoće li mu se suprotstaviti Mandić ili Milatović. I jedan i drugi, nesporno, imaju po 20-30% tvrdih glasača koji će apstinirati u drugom krugu i vjerovatno u kuloarima pričati da će prije dati glas Đukanoviću, nego onom drugom.
Pojednostavljeno, zamislite Mandićeve glasače kako se mobilišu da glasaju za Jakova Milatovića u drugom krugu! Nema šansi. Taman kao što bi Milatovićevi koji su sad Evropa sad, dakle evropljani (!), pohrlili da zbiju redove i daju glas Andriji Mandiću. A nema autoriteta koji će ih pozvati da to ipak učine. Nije to ni Aleksandar Vučić, ni Joanikije, još manje Porfirije ili Milomir Marić ako opet proglasi “bitku za Crnu Goru”.
Moguće je čak i da nekima od njih proradi emocija prema vremenu kada su glasali za Mila Đukanovića. Bješe to vrijeme neokrnjene vladavine DPS-a i “tradicionalnih saveznika” kada je bilo časno, ponosno i unosno biti Srbin, opozicionar. Jedina obaveza bila bi ti da svuda, na svakom koraku, a pogotovo u Beogradu ili negdje na Zapadu pričaš da su Srbi u Crnoj Gori ugroženi, da Milo hoće da nam uzme svetinje i da matica Srbija treba da pomogne svojoj ugroženoj braći. Ta priča bila je najbolja ulaznica za lagodan život, za neku koncesiju ili tender ako si jači igrač, ili u lošijem slučaju, za posao u javnom sektoru i pomoć tvojoj NVO ako se zalaže za srpske interese.
Zašto, dakle, ne vjerovati da će mnogi glasači – gubitnici iz prvog kruga, glasati za Mila Đukanovića u drugom? Pogotovo što im to ne bi bio prvi put. Recimo, Jakov. Prođe li Andrija Mandić u drugi krug, Jakov bi se mogao sjetiti onih vremena kada je kao stipendista raznih Vlada i favorit Atlas grupe Duška Kneževića, bio omiljeni mladi ekonomista DPS-ovske Crne Gore. I emocije radi, zaokružiti Mila.
Šansa za crnogorsku opciju
Nikada nijesam bio pristalica vještačkog uljepšavanja stvarnosti niti nerealni optimista. Konstelacija političkih snaga u Crnoj Gori, kao posljedica imperijalne politike Beograda i višedecenijske asimilacije Crnogoraca pogotovo u školstvu i medijima, ne ide na ruku nacionalnim Crnogorcima. Podmazan Judinim srebrenjacima iz Beograda, uz pomoć Srpske crkve, srpskih kuća i novopečenih budžetskih ekstremista, srpski korpus u Crnoj Gori u stanju je da okupi i mobiliše respektabilan broj pristalica koji bi burno proslavio nestanak države u kojoj su se rodili.
To što su, za razliku od avgusta 2020. godine povukli strateški loš potez, daje međutim šansu crnogorskoj opciji da pregrupiše snage, revitalizuje svoju političku poziciju i vrati se na veliku scenu. Pobjeda Đukanovića značila bi sjajnu polaznu osnovu za pobjedu na skorim parlamentarnim izborima, a time i povratak na put evropskih integracija i obnovu poljuljanog državnog dostojanstva.
Matematika ovoga puta ide u prilog onima koji nemaju rezervnu domovinu. Đukanovića bi jedino cunami mogao da spriječi da ode u drugi krug. Njegov suparnik tražiće se između Andrije Mandića i Jakova Milatovića. Obojica mogu računati na 25 – 30% podrške onih koji će glasati, s tim što Mandić ima neuporedivo jaču partijsku infrastrukturu i stabilnije biračko tijelo. Jači mu je na prvi pogled i pokrovitelj, jer podrška Aleksandra Vučića ipak vrijedi više od one koju Milatoviću pružaju Đilas, Šolak, koncern Vijesti, ali i neki isluženi ambasadori zapadnih država na čelu sa Kristoferom Hilom. Zanimljiva je kombinatorika vezana za crkvu Srbije. Zvanično, oni su na Mandićevoj strani, mada ima indicija da je Milatovićevu kasu za kampanju napunio upravo pop Joanikije. Zagonetka vezana za to je utoliko veća ako se zna da Mandićev kadar iz EPCG Milutin Đukanović poklanja novac svih građana Crkvi, a Crkva pomaže Mandićevog protivkandidata. No, ne treba uopšte sumnjati da će se popovi brzo prestrojiti i podržati onog srpskog kandidata koji bude učesnik drugog kruga.
Sve u svemu, u nedjelju nas očekuje zanimljiva izborna trka koju će obilježiti nikad kompaktnije crnogorsko i nikad razjedinjenije srpsko biračko tijelo. U takvoj situaciji, samo čudo može spriječiti Mila Đukanovića da i u narednih pet godina bude predsjednik Crne Gore.
Aktuelno
