Fakultet za crnogorski jezik i književnost (FCJK) ključna je institucija kada je riječ o crnogorskom jeziku i njegovom pozicioniranju u slavističkom svijetu i na naučnoj sceni uopšte.
Časopis Lingua Montenegrina i naučni simpozijum Cetinjski filološki dani okupljaju naučnike iz brojnih zemalja koji su podrška radu i misiji FCJK. Zbog čestih kritika na račun Fakulteta od protivnika i samog naziva crnogorski jezik 2021. oformljen je Međunarodni komitet za očuvanje i razvoj Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, čime inostrane kolege pružaju pomoć i podršku crnogorskim profesorima i studentima.
Crnogorski jezik „bije bitku“ za svoj status i ime još od 19. vijeka. To su činili, uglavnom, pojedinci. Godine 1968. godine prvi put organizovano grupa intelektualaca ukazala je na to da crnogorska nacija ima i svoju crnogorsku kulturu, što je izazivalo polemike i negiranja, a ti ljudi nazivani su nacionalistima. Polemike i negiranja crnogorskog jezika i kulture nastavljaju se i danas na sličan način, istaknuto je na tribini „Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti“, koja je održana u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ u Podgorici, povodom Dana maternjeg jezika, 21. februara.
Profesori na FCJK Jelena Šušanj i Milan Marković u razgovoru sa moderatorom Đorđem Šćepovićem podśetili su i na proces standardizacije crnogorskoga jezika, koji je počeo nakon 2007. godine, kada je crnogorski jezik Ustavom Crne Gore definisan kao službeni.
„Crnogorski jezik 2023. godine bije iste bitke kao 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, a to se dešava i od kraja 19. vijeka, kada je Lazar Tomanović, kao Crnogorac, doktor pravnih nauka, polemisao sa izvanjcem Jovanom Pavlovićem, koji je bio urednik časopisa „Crnogorka“, zbog toga što je Pavlović izmijenio Tomanovićev tekst napisan crnogorskim jezikom u primjerima šjutra, šjeme (a ne sjutra i sjeme), smatrajući da treba uvesti oznaku ś u latinično pismo i digram u ćirilično“, istakla je Jelena Šušanj.
Podśetila je i na slučaj sa početka 20. vijeka, kada je Đuro Špadijer napisao gramatiku srpskoga jezika za 3. i 4. razred osnovne škole i uveo neke karakteristike crnogorskog jezika, koje se nijesu javljale na okolnim teritorijama, zbog čega je Mirko Mijušković, koji se tada vratio sa Velike škole iz Beograda sugerisao da to nije trebalo uraditi, već u školama predavati karakteristike „toga nekog zajedničkog jezika”.
Grupna reakcija intelektualaca desila se 1968. godine, kada je organizovan skup Crnogorska kultura i putevi njenog razvoja, na kojem je Radoje Radojević iznio stav da „kada postoji crnogorska nacija, treba da postoji i crnogorska kultura. Podršku i tada i kasnije svojim naučnim radovima i nastupima u javnosti pružili su i Vojislav P. Nikčević, Danilo Radojević, Radoje Radojević, Milorad Stojivić, Radoslav Rotković, a neki od njih bili aktivni i pri izradi crnogorskoga pravopisa”, navela je profesorica Šušanj.
Ona je podśetila i na proces standardizacije crnogorskog jezika i na to kako je formiran Savjet za standardizaciju jezika s ciljem da izradi gramatiku, pravopis i rječnik. Savjet je činilo 13 ljudi, lingvista, filologa, književnika i kulturnih radnika, koji ipak nijesu uspjeli da nađu zajednički stav, pa je Ministarstvo prosvjete pozvalo ljude izvan Crne Gore da urade taj posao.
„Sporenja unutar Savjeta nastala su zbog načela da treba standardizovati jekavsku jotaciju, pa je Ministarstvo prosvjete pozvalo eksperte sa strane: lingvistu Josipa Silića iz Zagreba, Milenka Perovića iz Srbije, koji se bavi filozofijom jezika, te Ljudmilu Vasiljevu iz Ukrajine, koja izučava južnoslovenske jezike.
Krenula je tada negativna propaganda, kako da Pravopis crnogorskoga jezika usvajaju ljudi koji nijesu izvorni govornici toga jezika. Istovremeno negatori su se držali pozicije da crnogorski jezik, kao neki različiti jezik, ne postoji, već je jedan zajednički, što neđe jeste tačno, jer je u pitanju jedan zajednički štokavski sitem iz kojeg su izašla četiri standarda: bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski“, istakla je Šušanj.
Pravopis je usvojen, zatim i Gramatika crnogorskoga jezika, čiji su autori: Adnan Čirgić (fonologija), Josip Silić (morfologija) i Ivo Pranjković (sintaksa).
Osporavanja postojanja crnogorskog jezika se nastavljaju. Kao „ argumenti“ ističu se engleski jezik koji se govori u više zemalja u svijetu i isto se zove, ali Jelena Šušanj naglašava i primjere jezika u Evropi, u skandinavskim zemljama: švedski, danski i norveški su posebni standardizovani jezici, a međusobno razumljivi.
Slično je i na našim prostorima: ime jezika nije lingvističko pitanje, već političko i ideološko. Određuje se dogovorom, kao što je svojevremeno Novosadskim dogovorom (1954) zajednički jezik nazvan srpskohrvatskim, navela je Jelena Šušanj.
Na tribini je istaknuto da postoji interesovanje naših ljudi u dijaspori da uče crnogorski jezik, te da je prije nekoliko godina organizovan kurs crnogorskoga jezika u Argentini, đe živi veliki broj potomaka crnogorskih iseljenika, koji Crnu Goru doživljavaju ili matičnom zemljom ili zemljom porijekla i koji žele da nauče i njen jezik i kulturu i istoriju.
Milan Marković, profesor na FCJK, boravio je 2018. godine kao predavač na kursu koji je bio organizovan u Univerzitetskom centru u Buenos Airesu i koji je pohađalo više od stotinu kandidata. Većinom su bili Crnogorci, ali i ljudi iz zemalja u okruženju, te Argentinci.
Prethodno su dvije studentkinje iz Argentine samoinicijativno došle da studiraju na FCJK, što je bio podstrek za organizovanje kursa.
Bio je pokrenut i online kurs, posredstvom internet sajta FCJK, za učenje crnogorskoga jezika govornicima albanskog, turskog, engleskog i španskog, ali, nažalost trenutno nije u funkciji. Marković očekuje da će biti ponovo, materijal je sačuvan, a problemi su tehničke prirode i očekuje da će uskoro biti riješeni i da će onlin kurs crnogorskog jezika profunkcionisati.
Antena M
