Priredio: V.J.
Od jeseni 1921. do juna 1924. Milovan Đilas (1911-1995, na gornjoj fotografiji) učio je u Kolašinu. Nastanjen prvo u Bakovićima, a od 1923. u Smailagića Polju.
U memoarima „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenim 1958. u Njujorku, ostavio je vrijedne zapise o ljudima i događajima, te promjenama u toj varoši, nekad oblasnome centru Kraljevine Crne Gore.
Upoređujući s reakcijama starijih ljudi, Đilas uočava da se u to vrijeme pojavila „šala preveć gruba”, pogana, šokantna za tradicionalni etos Crnogoraca.
„Ali se takve šale šire”, primjećuje Đilas. „I psovke. PSOVKE — one najgore — došle su s novom vlašću, sa Srbijancima. Psuju svi žandarmi, svi mali činovnici, šoferi, kasapi. I to se širi. Sve ide i dođe s vremenom”.
Navodi primjer „šale” koja „ismijava crnogorsku olakost na juriše”.
„Za vrijeme Mojkovačke bitke donijela žena mužu tain. Snijeg je bio velik, pa je i žena obukla pantalone. Ostali uveče žena i muž sami pod šatorom i počeli se zabavljati. A kako je bilo hladno i front pod nosom, žena se nije skidala i muž joj se primakao provukavši se kroz njene srozane pantalone. Baš tada zapuca, muž se zbuni, neko u blizini viknu: Juriš, juriš! – Zapetljan i zbunjen, muž ne zna kud da se izvuče — naprijed ili nazad. Žena ga udari po tjemenu i rekne mu: Ka zadnjici, jadi te zadesili! – Njega to još više zbuni, pa izleti iz šatora i vikne: Juriš ka zadnjici, jadi vas zadesili!”
Nije ostalo na verbalistici.
Đilas ilustruje omalovažavanja i Mojkovačke bitke i još živih crnogorskih glavara. Pamti iz Kolašina brigadijera Dragišu Perkova Medenicu (1828-1924), te njegova sina, takođe brigadijera Miloša (1872-1941), komandanta Kolašinske brigade u Mojkovačkoj bici:
„Ljudi su Miloša Medenicu poštovali, kao čovjeka junačna i ozbiljna. No njegovu ulogu na Mojkovcu kao da nijesu zapažali. On se u svemu držao nerazmetljivo, kao da nije bio ni svjestan veličine zadatka koji mu je istorija dodijelila, a koji je on vjerno izvršio. Živio je povučeno na imanju, zaboravljen kao i ostali glavari. Kao i većina njih, i on se bio prilagodio — ali NE I POMIRIO s novim redom stvari”.
„I otac Milošev, Dragiša Perkov, još je bio živ. I on je bio glavar, jedan od vođa u ratovima 1875-1878. godine. Sitan starac, u starinskoj zelenoj dolami, jedva je hodao i đeca su se doista SMIJALA njegovoj starosti, vilicama i rukama što se tresu, nagluvosti i slabome vidu”, piše Đilas.
„Kad je Dragiša umro, obukao ga je sin, Miloš, u novo svečano — crnogorsko — odijelo. Ali su uveče LUPEŽI OTKOPALI GROB i svukli sa staroga junaka skupocjene haljine. Porodica Miloševa je to krila kao sramtu. A čitav kraj se stidio. Eto, i to se dogodilo — čovjeku koji je vodio bitku na Mojkovcu… Ni mrtvi ne ostanu pošteđeni kad se živi izgube i propogane”.
No, istina rijetki, ali neki crnogorski glavari, lokalni — dotad i ne toliko šire u Crnoj Gori poznati, još manje zaslužni — stavljajući se u službu Srba iskoristili su „ujedinjenje” 1918. ne samo da se dočepaju veće vlasti — i obogate — nego ispolje i svoje najmračnije porive, sadističke i seksualne. Jedan od njih je Boško Bošković, iz Polja kod Mojkovca, koji se preporučio za funkcionera Ministarstva unutrašnjih dela iz Beograda.
Antena M
