piše: Tamara Nikčević
Jasno je da režim u Beogradu smatra da su Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo privremene države, što se uklapa u projekat ,,srpski svet“. De facto, to je zvanični stav Srbije, koji moramo ozbiljno shvatiti. Kada SAD ili EU pokušaju da sklope savez ili dogovor sa tim i takvim Beogradom, onda to znači da oni pomažu da se ta politika ostvari i legitimizira, ocjenjuje Mujanović
INTERVJU: Jasmin Mujanović, politikolog i specijalista za politiku Jugoistočne Evrope i međunarodnih odnosa, profesor na Univerzitetu Jork
Nema sumnje da je specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar imao pravo kada je nedavno kazao kako je, u institucionalnom smislu, Crna Gora u ,,kolapsu kakav skoro nijesam vidio u bilo kojoj zemlji“. Crna Gora nema vladu, zabrinut je američki izaslanik; nema kvoruma u Ustavnom sudu, koji bi mogao da potvrdi nove izbore; zemlja je blizu katastrofe… Je li ovo dijagnoza samo crnogorskog društva, ili manje-više svih društava na Zapadnom Balkanu?
Politikolog sa Univerziteta Jork Jasmin Mujanović za Pobjedu kaže da prilike u svim državama regiona nijesu jednako ,,katastrofalne“, te da, koliko god politička situacija u Crnoj Gori bila loša, ona je i dalje teško uporediva sa onom u Bosni i Hercegovini.
– Sistem u BiH je u konstantnom stanju raspada, gdje je gotovo nemoguće zamisliti bilo kakav progres unutar postojećeg ustavnog sistema – kaže Mujanović i dodaje da se Crna Gora danas suočava sa ozbiljnom političkom krizom, koju bi možda mogli riješiti vanredni parlamentarni izbori.
Istovremeno, podsjeća da u Srbiji pratimo krizu političkog legitimiteta, ,,koju generira autokratski režim Aleksandra Vučića“.
Što je sve uticalo na ovako loše političke prilike u regionu?
MUJANOVIĆ: Uticali su i lokalni i međunarodni faktori. Nakon raspada SFRJ, u nekadašnjim jugoslavenskim republikama nikada nije došlo do lustracije autoritarnih političkih pokreta i lidera, a ni ultranacionalističkih aktera koji su prevladali tokom devedesetih godina prošloga stoljeća. Takvih se još nijesmo riješili. Zato je suludo očekivati da će se političari poput Aleksandra Vučića, koji su devedesetih zagovarali ratove, zločine i genocide, ma šta danas govorili, istinski promijeniti.
Kada je riječ o međunarodnom uticaju, evroatlantski proces integracije regiona, koliko god da je u teoriji pozitivan, u praksi se pokazuje kao nedovoljno dubok i sistematski neprilagođen Zapadnom Balkanu.
Suština političkih problema naših društava nikada nije bila u centru procesa evroatlantskih integracija, budući da je uvijek prevladavala ,,tehnokratska filozofija“. Primjer je inicijativa ,,Otvoreni Balkan“: konstantno se pokušava naći ,,magična demokratska formula“, koja bi države regiona ubijedila da naprave otvoreno ekonomsko tržište, zanemarujući, pritom, krupne političke činjenice koje taj plan isključuju.
O kojim činjenicama govorite?
MUJANOVIĆ: Govorim o tome da je, na primjer, u Beogradu prevladala nacionalistička, velikodržavna, autoritarna, antizapadna ideja, te da imamo posla sa režimom koji konstantno prijeti destabilizacijom regiona. U tom smislu, zašto bi bilo koja zemlja Zapadnog Balkana pristala da uđe u aranžman sa takvom Srbijom?!
,,Otvoreni Balkan“ podržali su i SAD i Rusija. Je li Amerika od toga odustala?
MUJANOVIĆ: Nije. ,,Otvoreni Balkan“ je američki projekat, donekle kreiran kroz razgovore SAD sa Beogradom. Amerika vjeruje da je ova inicijativa način da se započne stvarni proces evropskih integracija država regiona, što je njima prioritet; ali ne zato što se oni zalažu za ulazak država Zapadnog Balkana u EU, nego zato što bi to otvorilo mogućnost Evropi da istinski i konačno preuzme rješavanje krize u regionu. Ako Evropljani to zaista budu u stanju, onda se Amerika može ,,odvezati“ od našeg regiona i okrenuti svojim strateškim prioritetima. A znamo da ZB nije strateški prioritet SAD. Konstanta američke politike – ne govorim samo o administraciji predsjednika Bajdena i Trampa, nego i onim prethodnim – je da konačno napusti Zapadni Balkan. U tom smislu je logično da oni, posebno postojeća administracija, izbjegavaju suštinske razgovore i dogovore sa relevantnim akterima na ZB, dajući prioritet kratkim i plitkim dogovorima, koje će riješiti na čisto tehnokratski način.
Ne mislite da postojeća američka administracija povremeno podriva napore Brisela da riješi postojeće krize na Zapadnom Balkanu?
MUJANOVIĆ: Američki interes na Zapadnom Balkanu je, ponavljam, da odu odavde, što znači nastavak transakcionalne politike, koja nekada podrazumijeva i vrstu sukoba sa EU, a nekada njihovu međusobnu saradnju. Ipak, tu očito nema nikakvih istinskih principa i vrijednosti; umjesto toga, puki američki pokušaj političke evakuacije sa Zapadnog Balkana.
Ako je američki pristup rješenju krize na Zapadnom Balkanu zaista lišen principa i vrijednosti, znači li to da SAD ponavlja model s početka devedesetih – kao nekada Slobodana Miloševića, danas za svog strateškog partnera uzima Aleksandra Vučića, odnosno velikosrpski nacionalizam?
MUJANOVIĆ: Činjenica je da aktuelna politika SAD prema regionu u dobroj mjeri podsjeća na onu s početka devedesetih. Ona je važila sve do 1998/99, kada Milošević postaje suviše veliki problem za SAD, UK i za EU. Znamo kako je to završilo. Međutim, negdje do kraja devedesetih, Slobodan Milošević se doživljavao ,,faktorom stabilnosti“. Sasvim je jasno, pored ostalog i zahvaljujući memoarima Ričarda Holbruka, da je u jesen 1995. zvanični Beograd konstantno apelovao na SAD da zaustave vojnu akciju koja se sprovodila od strane Armije BiH i Hrvatske, a koja se našla gotovo pred Banjalukom. Entitet Republika Srpska bio je pred padom, baš kao i tzv. Republika Srpska Krajina.
Miloševiću je ta molba uslišena?
MUJANOVIĆ: Tako je. Nakon 1999, u SAD i NATO prevladao je dosta kritičan stav prema Srbiji i Miloševiću, koji je upravo bio započeo svoj četvrti rat u deset godina. I kasnije, krajem dvijehiljaditih, SAD je postalo jasno da Boris Tadić nema dovoljno kredibiliteta i snage da stavi tačku na srpsko-kosovski spor, pa su mu počeli tražiti zamjenu.
Izabrani su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić kao blaža verzija srpskog nacionalizma i radikalizma. Nakon što su 2012. ova dvojica došla na vlast, SAD i EU zauzele su čudno pozitivan stav i gotovo ništa što je Vučić proteklih desetak godina činio u Crnoj Gori, u BiH ili na Kosovu nije dobilo nikakav njihov kritički komentar. Naprotiv: SAD trenutno više kritikuje vladu premijera Albina Kurtija nego Vučićev režim u Beogradu.
Kako to da SAD ima toliki stepen tolerancije spram Miloševića i Vučića, tvrdih autokrata i velikosrpskih nacionalista, a da, istovremeno, prvom demokratski izabranom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću praktično nijesu dali vremena da pošteno ,,uzme vazduha“, zahtijevajući od njega, svega godinu nakon što je imenovan za predsjednika Vlade Srbije, da uhapsi i Hagu izruči Slobodana Miloševića?
MUJANOVIĆ: To što kažete je istina. Međutim, ipak ne bih mogao da tvrdim da Amerika velikosrpski nacionalizam doživljava kao svog saveznika. Prije bih rekao da je to vrsta cinične realpolitike. Oni, naime, iskreno vjeruju da ne mogu izbjeći velikosrpski nacionalizam, koji vide kao realnost kako u Srbiji, tako i u regionu. Naravno, pitanje je zašto mu se Amerika više ne suprotstavlja.
Rekli ste da su političke prilike na Zapadnom Balkanu prilično loše, ali da svaka država regiona ima svoje specifične probleme. Shvatila sam da mislite da je situacija u BiH u tom smislu najdramatičnija. Zašto se u BiH onda govori o „dritanizaciji“ političke scene?
MUJANOVIĆ: U smislu krize institucija, BiH ne možemo uporediti sa bilo kojom državom Zapadnog Balkana. Uključujući i Kosovo. Dejtonski ustavni sitem, naime, toliko je katastrofalan, toliko ne funkcioniše i toliko je doveo do sistematskog sukoba unutar bosanskohercegovačkog društva da se veoma teško može uporediti sa bilo čim u regionu.
Kad je riječ o ,,dritanizaciji“ BiH, iako nijesam zagovornik te terminologije, ono što pod tim podrazumijevamo je da Dritan Abazović u Crnoj Gori više zagovara interese Beograda i Moskve nego interese zemlje čiji je premijer. U tom smislu mi je jasno zašto se Elmedin Konaković upoređuje sa Abazovićem, bez obzira na to što je i ranije u BiH bilo onih koji su zagovarali slične politike. Na kraju, već decenijama na javnoj sceni imamo i Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji se veoma snažno suprotstvaljaju državi BiH i njenom funkcionisanju kao normalne i funkcionalne države.
Pokušava li Zapad, baš onako kako je u Crnoj Gori podržao formiranje proruskih vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, da ,,demokratizuje“ i ,,evropeizira“ BiH pomoću – ruske agenture?
MUJANOVIĆ: Jasno je da režim u Beogradu smatra da su Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo privremene države, što se uklapa u projekat ,,srpski svet“. De facto, to je zvanični stav Srbije, koji moramo ozbiljno shvatiti. Kada SAD ili EU pokušaju da sklope savez ili dogovor sa tim i takvim Beogradom, onda to znači da oni pomažu da se ta politika ostvari i legitimizira.
Sa druge strane, ma koliko postojao osnov za kritiku Mila Đukanovića, Albina Kurtija, Bakira Izetbegovića ili Željka Komšića, jasno je da je riječ o ljudima koji se zalažu za svoje države i za državne sisteme, za funkcionalnost državnih organa. Nažalost, čini se da se SAD i EU, umjesto sa njima, sve više dogovaraju sa antidržavnim pokretima i liderima u Crnoj Gori, u BiH i na Kosovu.
Zašto?
MUJANOVIĆ: Prvo, pomenutim ličnostima zajedničko je to da zagovaraju koncept suverenih država sa sopstvenim institucijama i sistemima; cilj im je ulazak u EU i NATO. Neko će reći da ti lideri istovremeno ugrožavaju funkcionalnost svojih zemalja, naročito ako govorimo o korupciji. U redu, mogu se sa tim saglasiti. Međutim, suštinska je i velika razlika između onih koji u praksi možda ugrožavaju interese vlastitih država i onih koji i u praksi i u teoriji negiraju postojanje samih tih zemalja.
Neka se, dakle, otvoreno kritikuju eventualna korupcija Đukanovića, Izetbegovića i ostalih, neka se piše o tome; ali nemojte nas samo uvjeravati u to da su Vučić, Dodik i Čović šampioni demokratije, borci protiv korupcije i zagovornici zapadnih vrijednosti. Pa, Dragana Čovića je jedan evropski ambasador u Sarajevu nazvao ,,šampionom evropskih vrijednosti“, što je primjer licemjerstva i pogrešne politike Zapada u regionu.
Kako prozapadno orijentisani građani regiona čitaju ovakve poruke, što mislite?
MUJANOVIĆ: Mislim da su građani Kosova, BiH i Crne Gore šokirani načinom na koji su SAD i EU okrenuli leđa svojim saveznicima i svojim vrijednostima u regionu. Zapad to potvrđuje konstantnim zalaganjem za interese Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i Dragana Čovića, a ne za stvarne liberalne i demokratske vrijednosti, za dogovore i razgovore zasnovane na principima otvorenog, građanskog društva.
Mislim da građani regiona, oni koji se istinski zalažu za liberalno-demokratske vrijednosti, moraju shvatiti da je, nažalost, u praksi veoma izvjesno da će se oni u budućnosti vjerovatno morati boriti ne samo protiv svojih lokalnih, korumpiranih, autoritarnih elita i političke klase, nego i protiv politike EU i SAD. Posebno ukoliko Zapad nastavi da zagovara ,,tranzakcionu politiku“, koja ne stoji iza ideje liberalizma i demokratije, već gotovo ekskluzivno zagovara stabilokratiju pod Vučićem, Dodikom i Čovićem. Drugim riječima, građani regiona moraće biti veće demokrate i liberali od Evropljana i Amerikanaca
Mislite li da će EU i SAD nastaviti da tolerišu predsjednika Vučića?
MUJANOVIĆ: Oni će nastaviti sa istom politikom sve do momenta dok na prostoru SAD i EU ne budu osjetili posljedice politike Srbije. Zato je izuzetno važno da Kurti i njegova vlada izdrže pritisak Brisela i Vašingtona povodom uspostavljanja Zajednice opština sa većinskim srpskim stanovništvom. Važno je, dakle, da se ne pristane na projekat koji bi značio novu Republiku Srpsku unutar Kosova, ali i da se široj javnosti, uključujući regionalnu, pokaže da politika etničkog razdvajanja nema budućnost. U tom smislu je od egzistencijalnog značaja ne samo za Kosovo, nego i za BiH i Crnu Goru, politika koju vodi premijer Kosova Albin Kurti: ako padne Kosovo i ako ono prihvati tu zajednicu, uslijediće nova runda etničkih paketa i u BiH, bojim se i u Crnoj Gori.
Takođe, važno je da političari regiona koji zagovaraju zapadne vrijednosti i novu zapadnu politiku moraju ići u Vašington, moraju ići u evropske prijestonice i tamo pokušati da objasne kakva politika je potrebna regionu. Ova koja se vodi je politika Bajdenove administracije, odnosno izvršne vlasti u SAD; međutim, ima i drugačijih percepcija i shvatanja unutar Kongresa SAD, gdje bi se moglo sklopiti vrsta savezništva sa relevantnim ljudima, kadrim da spriječe to što ova administracija i ovaj Stejt department pokušavaju da učine regionu. Siguran sam, pritom, da SAD iskreno ne vjeruju da provode loša rješenja u regionu.
Što vjeruju?
MUJANOVIĆ: Ubijeđeni su da rade sistematski i da je stabilnost konačni rezultat sistema koji su pokrenuli. Što će im, kažem, omogućiti da krenu svojim putem. Naravno, suština stabilnosti koju SAD zagovaraju je glavni problem. Navešću Vam primjer! Nedavno je održan famozni skup svjetskih demokratija, koji je organizovao predsjednik Bajden. BiH je bila jedina država regiona koja nije bila pozvana, iako je upravo BiH jedina zemlja na Zapadnom Balkanu čiji su Ustav napisali Amerikanci. Koje su to onda američke vrijednosti, koja je to američka politika?!
Sa druge strane, američki koncept stabilnosti ono je što mi negativno nazivamo stabilokratijom. SAD očito ne vjeruju da će u Srbiji doći do demokratske tranzicije, pa su upravo ovog i ovakvog Vučića uzeli kao političku činjenicu. Kako u Srbiji, tako i u regionu. Amerika neće da uđe u novu rundu sukoba sa Srbijom i Vučićem, što znači da će nastaviti da traži način da se sa njim dogovori. Iz toga proizlazi da oni stvarno vjeruju da će Vučića nekako ubijediti da se pomakne iz sjene Vladimira Putina i da postane zapadno orijentisan političar, tj. ,,naš“ a ne ,,njihov“ čovjek u Beogradu. Mislim da je to politika koja je prevladala i u administraciji i u Stejt departmentu. Zašto je to tako? Možda i zato što je Srbija, i zvanično i nezvanično, potrošila ogromnu količinu novca za lobiranje u Vašingtonu. Nije se ovo dogodilo tek tako. U Americi već deset godina traje kampanja, u kojoj su potrošeni milioni dolara kako bi se stvorio postojeći politički koncept, čije posljedice osjećamo. Njegov primarni cilj je da se Vučić i Srbija predstave kao faktor stabilnosti i najvažniji politički faktor na Zapadnom Balkanu.
Ispade da su Miloševićevi propagandisti iz devedesetih imali pravo kada su tvrdili da je tadašnji predsjednik Srbije izgubio ,,medijski rat“ na Zapadu. Da je trošio novac na lobiranje kao predsjednik Vučić, pitanje je da li bi se i kako danas pominjale Srebrenica, Sarajevo, Vukovar, Kosovo…
MUJANOVIĆ: Nažalost, to što ste rekli je istina. Miloševićeva strateška greška bio je pohod na Kosovo. Da nije krenuo u novi rat, da je etničko čišćenje na Kosovu sproveo na neki ,,ublaženiji“ način, te da je istovremeno bio angažovao lobiste u Vašingtonu, ne isključujem da bi i danas bio na vlasti u Beogradu. Zapad ne bi pravio problem.
Bilo je logično da Bošnjačka stranka napušti vladu
I nakon odlaska dvojice smijenjenih ministara crnogorske vlade u Banjaluku na proslavu neustavnog dana entiteta RS, Bošnjačka stranka je ostala u vladi, ne usudivši se čak da zatraži smjenu Aleksandra Damjanovića i Marka Kovača. Podsjećam da je vlada Zdravka Krivokapića smijenila ministra pravde Vladimira Leposavića nakon što je ovaj napravio sličan skandal negirajući genocid u Srebrenici. Jeste li očekivali da BS zatraži smjenu ministara i da izađe iz vlade?
MUJANOVIĆ: Bilo je logično i očekivano da Bošnjačka stranaka napusti vladu. Međutim, ne samo BS u Crnoj Gori, već i etničke manjine u različitim vladama i u različitim sustavima u regionu, počinju da se bore za svoje partijske pozicije mnogo više nego za opšti interes. Očito je da vjeruju da im je bolje da budu dio bilo kakve vlasti, nego da ostanu u opoziciji. To upućuje na njihovo opredjeljenje ne za stvarne vrijednosti i principe, nego za trenutni interes. U tom smislu mi odluka Bošnjačke stranke djeluje prilično cinično i neprihvatljivo.
Stranke opozicije, uključujući Bošnjačku stranku, imaće svoje kandidate na predstojećim predsjedničkim izborima. Zašto su ti izbori toliko važni?
MUJANOVIĆ: Mislim da su oni veoma važni. I to ne samo za Crnu Goru, nego i za cio region. Naime, ako na kraju ovog procesa sljedeći predsjednik Crne Gore bude dolazio iz velikosrpskih i proruskih nacionalističkih krugova, to bi imalo veoma negativne posljedice po Crnu Goru, BiH i Kosovo. U te tri države još postoje politički činioci koji zagovaraju stvarnu prozapadnu, demokratsku i liberalnu viziju, koje očito nijesu uvijek uspješne; međutim, cio region očekuje mnogo gori scenario u slučaju da te političke opcije nestanu sa političke scene i iz relevantnih institucija u zemljama regiona. Mislim da je veoma važno da sljedeći predsjednik Crne Gore bude neko ko će zagovarati istinske državne, demokratske i evropske interese vaše zemlje kao suverene, demokratske, multietničke i evropske države, a ne neko ko će dozvoliti da Crna Gora postane satelit Srbije i Rusije.
Pobjeda
