Za VOMINFO piše: Božidar Proročić književnik i publicista
Daleko od svog rodnog Bihora i voljene Crne Gore, pod suncem tuđeg neba i svjetlima Luksemburga sklopio je zauvijek svoje pjesničke ruke moj dragi prijatelj i časni insan-čovjek Ferid Muratović. Ostaće brojni ispisani ali i nezavršeni stihovi posvećeni Crnoj Gori, Bihoru i Petnjici prijateljima i sudbini koju svi nosimo sa sobom makar i na tom posljednjem putu. Odrastajući i provodeći svoje djetinjstvo i mladost na brojnim obroncima i planinskim vrletima gorovitog Bihora đe planinske trave, izvori, vjetrovi i gromovi grade ljude a proza i poezija zavičajnih pisaca te opije i sam postaneš pisac. Ti zvuci, mirisi, prijateljstva, književnost. Planinske staze i sofra rodnog kraja zauvijek će u Feridu utkati i postati dio njega samog. Nosio je u svojem srcu tu ljudsku njit i osjećaj pažnje za sve drage prijatelje za sve one koje je doživljavao svojima. Jedina sentenca kojom se kroz svoj život vodio Ferid bila je kako mi je govorio: ,, Budi čovjek ma koliko da je život velika i teška borba. Budi plemenit i čini dobro ljudima jer samo jedan život na ovom dunjaluku imamo.” Bio je borac i kada mu je bilo teško i kada i kada je klonuo svaki put je iznova znao da ustane i da kaže: ,,Moram dalje što je život ako u njemu nema bola.”
Odlučio je da svoj trenutak i parče sreće potraži na dalekim muhadžirskim-iseljeničkim putevima Luksemburga. Otišao je i ponio iz svog rodnog kraja neljepše vrline koje su ga pratile u životu. Blagog osmjeha, vedrine i topline gradio je svoj poetsko-prozni svijet i kome se najbolje osjećao u kome je gradio svoj Bihor, Petnjicu i Crnu Goru. U Luksemburgu se posvetio mlađim generacijama želeći da na njih prenese svu ljepotu pisane riječi ali i sportski duh da život uvijek gledaju kao jednu veliku borbu. Ferid je kao insan tišine, ispisao svoje najintimističkije stihove i prozu koja je sazrijevala u njemu kao da je bljesak trenutka izvan istorije. Njegovi protagonisti od mjesta rođenja pa do dalekog Luksemburga, govore riječima, sudbinama, vremenima. Tihi, inježni insan postao je poetski gorostas, koji će skromnošću i ljepotom stihova govoriti o Bošnjacima o svemu onom što ga veže za rodni kraj i Crnu Goru. I bošnjački i crnogorski i luksemburški poeta koji je znao mjeru u i među ljudima, svojim kulturološkim doprinosm od danas postaje dio našeg kulturnog nasljeđa jer njegov spiritus movens vječito lebđeti nad nama. U svemu tome uspijevao je da bude poseban i jednostavan da ne optereti druge a njegova jednostavnost rezultat je velikog majstorstva u stvaranju poezije i poroze. On nije pisao on je samo prenosio svoja najdublja osjećana na perganment ne papira već života. Feridov život ma koliko na momente bio težak ali i u isto vrijeme predstavlja jednu od ljepših etičkih i etničkih dimenzija. Gradio je svjetove kulture i multikulture među narodima, takvi su Bihorci ni on nije mogao a ni želio da bude drugi i drugačiji.
Ponosan sam što sam poznavao Ferida Muratovićakontaktirao sa njim dijelili smo zajedno teške trenutke kada smo braneći dostojanstvo drugih uvijek ukazivali na pogubnost ideologija i politike mnogo toga nas je povezivalo a najviše ljudska i snažna riječ. Ferid je bio samo to – INSAN ili ti Veliki Čovjek jedan u plejadi naše malene zemlje kojoj smo dali najbolji dio sebe.
Znam da bi kao i svi pjesnici u ovom trenutku volio da se oprostim od njega njegovom poezijom zato to i činim jer iza nas ma koliko kratko ili dugo živjeli na ovom dunjaluku-svijetu ostaju naše knjige, riječi i djela.
CRNA ME GORA ZOVE
Crna me Gora zove
I iz sna zov me budi
Puni mi snovi Crne Gore
Pune mi čežnje grudi.
O, domovino mila,
Kakve su ovo sudbine naše
Ona koja ti u sred srca bila
Njome te neki danas plaše.
A ti si meni dio srca
I dio misli svake
Ljubim sva tvoja sela
gradove i palanke.
A čujem dan se provlači mio
Kroz polja moga Bihora
U tebi i s tobom srećan sam bio,
Samo je jedna Crna Gora.
Proći će huke i galame
A ti ćeš malena i sva od zlata
Ponovo djeci svojoj iz daleka
Širom otvorit vrata.
Iz biografije Ferida Muratovića izdvajam:
Ferid Muratović, rođen je 1973. godine u Petnjici, Crna Gora. Godine 1991. Došao u Luksemburg. Napisao je tri knjige poezije: ,,Spremište za moju tugu” (2012), ,,Pjesma noći” (2014); ,,Jorgan od kamena” (2016); ,,Bihorski soko” (2023) i knjigu proze ,,Čovjek u vodi” (2017).Sve njegove knjige objavio je Literarni klub ,,Husein Bašić” – Luksemburg. Bio je saradnikrevije ,,Bihor” đe vodio rubriku za sport koja je promovisalamlade talente u Luksemburgu porijeklom iz Crne Gore.
