Priredio: Vladimir Jovanović
Prema prof. dr Nikolaju I. Subotinu, staro-pravoslavni inoci Pavel Velikodvorski i Alimpij Zverev, 1845. godine u pokušaju da provjere istinitost mošti crnogorskoga svetitelja Petra Čudotvorca — koje su prekrivene i čuvane od klirika Cetinjskoga manastira — preduzeli su sljedeće:
„Davši, kome sljeduje, dovoljno srebrnjaka, noću su oni ušli, kao kradljivci, u hram đe počivaju sv. mošti; ali tada, kad su pristupili grobu Svetitelja, začuše nekakav šum u hramu i u strahu pobjegoše van”.
Prof. Subotin, protivnik starovjeraca — naziva ih u skladu s anatemana Ruske pravoslavne crkve „raskolnicima” — u svojoj „Istoriji Belokrinicke jerarhije” iz 1874. godine (I, Moskva) piše da „Alimpij, uz svu svoju hrabrost, bi toliko posramljen da opet nije mogao da pokuša, kako ga je Pavel ubjeđivao; a ovaj posljednji, čvršći i uporniji u svojim riješenostima, uvukao se u hram i sljedeću noć”.
„I ona svetogrdna ruka, što je primila raskolničke srebrnjake, drznula se podignuti odežde netljeno počivšega Svetitelja, da bi pokazala obnaženim djelove mošti”.
Dakle, monah Pavel Velikodvorski, uz pomoć neimenovanog, pretpostavljamo Crnogorca, kome je navodno plaćeno, vidio je cjelokupne netljene (netruležne) mošti Svetoga Petra Cetinjskoga.
„Naknadno je Pavel ne krijući pričao, da nije moguće sumnjati u djejstvujuću netljenost mošti”, piše Subotin.
„Ipak, ni viđenje ni dodirivanje svetinje nijesu poslužili na polzu nevjernome Tomu — on ostaje u nevjerici, postavljajući dvoprstije, dvostruku aliluju etc. etc. više od svih dokaza prave vjere i istinskoga blagočestija”.
Ova tvrdnja Subotina je kontradiktorna. Pavel je svakako morao uočiti i dvoprstije koje odgovara doktrini starovjeraca — znamenje krsta s dva prsta na petrifikovanoj desnici Svetoga Petra Cetinjskoga, a kakva se i prikazivala na svim poznatim ikonama Crnogorske pravoslavne crkve, dakle, ikonama nastalim prije 1918. godine.
Ili, riječima Subotina, uvjerio se „da se blagodati Božje Crkva Crnogorska nije lišila sve do ovoga vremena”, uprkos ospoljenoj crkvenoj praksi da je „primila i troprstije i trostruku aliluju i druge ‘novotarije’”.
U suprotnom, teško je pretpostaviti da bi monah Pavel, nakon uspješne noćne istrage, došao do zaključka o poželjnosti da starovjerci dobiju episkopa upravo u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Jer i Subotin u nastavku piše da je — viđevši Svetiteljeve mošti — „Pavel, međutim, želio i djelao na sve moguće načine u pokušaju da dobije arhijerejstvo baš od Crne Gore”.
„No, ti su se pokušaji, razumije se, završili punim neuspjehom”, nastavlja Subotin, „i iskatelji staro-pravoslavnoga episkopstva, štoviše, prinuđeni su bili u osobitoj žurbi napuštiti crnogorske granice”.
Zbog čega tačno i kako su propali pokušaji starovjerskih inoka da „dobiju arhijerejstvo baš od Crne Gore” — Subotin ne izvještava.
Shi-iguman Partenij Agejev — ispostaviće se uhoda ruske carske vlade, koja je nemilosrdno progonila starovjerce — objavio je 1857. godine u Moskvi „Knjigu o Promislu Božijem, kako on vodi ka spasenju kroz Pravoslavlje, a razobličava nepravoslavne sopstvenim djelima”.
Opisuje da je, krajem 1845. i početkom 1846. godine, zimovao u Jerusalimu; „među svetinjama, boravio sam u manastiru Svetoga Arhistratiga Mihaila, koji pripada manastiru Svetoga Save Osvećenoga” — i tu se susrio sa Pavelom i Alimpijem; opisuje da su oni bili „mladi”, „vrlo smjeli”.
„Počeli su da pričaju o svome putešestviju: hodamo da bismo našli pravu vjeru i naše episkope”, izvještava Partenij. „Prošli su Moldaviju, Vlašku, Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku”.
„Međutim, željeni ulov nijesu dobili, čak i iz Crne Gore su se jedva spasili živi i pobjegli u drugome pravcu”.
I još jedan suspektan i prema starovjercima, naravno, zlovoljan izvještaj, ovoga puta upravo ruske carske vlade, objavljen je u „Zbrniku vladinih podataka o rasolnicima”, priredio Vasilij I. Keljsijev (I, London, 1860, 108).
Tu se kaže da u potrazi za arhijerejem koji bi stao na čelo starovjerske jerarhije što se okupljala u Belokrinickom manastiru — na istočnim granicama Austrijske carevine, blizu Rusije — Pavel i Alimpij „provedoše u stranstvovanju krajem 1844. i prve mjesece 1845. godine”.
„Koliko se može razaznati, za to vrijeme oni su bili u Moldaviji i u Vlaškoj, u Mađarskoj, u Dalmaciji, u Crnoj Gori, u Veneciji. Ali sreće im niđe nije bilo, posvuda su dobili čisti otkaz”.
„A crnogorski vladika”, tvrdi Keljsijev, „naredio je čak da budu izbačeni iz njegove zemlje sa opakošću i uz prijetnju, ako se opet pojave, da će im biti odśečene uši”.
Da li su tačne ove verzije? Crnogorska istoriografija, napomenuli smo, o boravku Pavela i Alimpija kod vladike Petra II Petrovića-Njegoša ne zna ništa.
Što se tiče misije starovjerskih inkoka, ona je u konačnom bila uspješna.
Nakon obilaska svetih mjesta i drevnih patrijaršija Istoka, Pavel i Alimpij su 1846. u Carigradu ubijedili Amvrosija Papageorgopulosa, poznatog i kao Andrej Popovič, etničkoga Grka, bivšeg mitropolita bosansko-sarajevskoga Vaseljenske patrijaršije — da pristupi Starovjerskoj crkvi. Skupa su otputovali u Belokrinicki manastir; uslijedila su rukopoloženja, čime je postavljena osnova jerarhije starovjeraca.
Od početka potrage za episkopom, inoci Pavel i Alimpij su odlučili da neće biti rukopoloženi, kako ih ne bi mogli optužiti da su to radili iz lične koristi. Stoga su do upokojenjâ živjeli u Belokrinickom manastiru kao prosti monasi.
Fjodor Melnikov u svojoj „Kratkoj istoriji Staropravoslavne crkve” (Moskva, 1918) ocjenjuje da je „monah Pavel poznat i slavan ne samo po tome što je ‘obnovio starovjersku jerarhiju i uspostavio sveti prijesto’, već i kao darovit pisac i dubok poznavalac Svetoga pisma”.
„Osobito se ističu, po svom obrazloženju i unutrašnjim zaslugama, njegov ustav (tipik) Belokrinickoga manastira i Deset poslanica sveštenoslužiteljima”, pisao je Melinkov. „Pavel je, uz Božiju pomoć, mogao ne samo da obnovi jerarhiju, no da je potkrijepi i odbrani od svih optužbi svojim bogatim poznavanjem Svetoga pisma, crkvenih kanona, svetootačkih predanja i crkvene istorije”.
Iz Belokrinickoga manastira u Austrijskoj carevini, starovjerci su, uprkos nastavku progona od strane ruske carske vlade i Ruske pravoslavne crkve, obnovili crkveni život u Rusiji. Do Oktobarske revolucije, procjenjuje se, imali su više hiljada hramova u Rusiji, često napravljenih od drveta u dubini šume.
Savremena Ruska pravoslavna starovjerska crkva, sa śedištem u Moskvi, koja obrede služi na crkvenoslovenskome, ima 15 eparhja. Predstojatelj joj je od 2005. godine mitropolit moskovski i cijele Rusije Kornelij Titov. Ima i drugih, manjih ruskih denominacija starovjeraca.
I savremeni starovjerci su zadržali stari obred Rusa — do liturgijskih reformi 1653-1654. godine, ozakonjenih od strane Ruske crkve i carskih vlada — i nastavljaju da se krste s dva a ne s tri prsta, dva a ne tri puta izgovaraju vozglas „aliluja”, žilavo se odupirući potčinjavanju, doktrini i autoritetu Ruske pravoslavne crkve – Moskovske patrijaršije.
Ruska pravoslavna starovjerska crkva 2009. godine kanonizovala je inoke Pavela Velikodvorskog i Alimpija Zvereva.
(Kraj)
Antena M
