Vrijeme je da se okupimo oko jedinog političara, koji je više od 30 godina ostao nepokolebljiv u želji da uvede Crnu Goru u porodicu evropskih država i članica EU
Ovo je citat jednog od mojih omiljenih pisaca, Prima Levija. To je zapravo naslov jednog od njegovih brojnih remek-djela. Za mene je ovaj citat veoma relevantan sada u Crnoj Gori, posebno zbog oklijevanja njenih brojnih građana da shvate sa čime se suočavaju.
Proteklih 30 mjeseci obilježio je period nemira koji nema premca u mojih 30 godina povezanosti sa Crnom Gorom. Ovdje sam stalno nastanjen u posljednjih sedam godina, dok sam vrijeme tokom 23 godine prije toga ravnomjerno dijelio između Crne Gore i Velike Britanije. Vidio sam rat, sankcije, podjele između Vojske bivše Jugoslavije i policije Crne Gore.
Bio sam ovdje kada mi hiljadu njemačkih maraka u džepu nije dozvoljavalo da kupim neophodne potrepštine (jer nijesu bile dostupne). Bio sam ovdje kada su u blizini granice sa Hrvatskom, u Sutorini, pripadnici Vojske i policije bili na suprotnim stranama. Bio sam ovdje kada je NATO bacao bombe na Lušticu, gdje je Vojska bivše Jugoslavije imala vojne objekte…tokom rata na Kosovu. Većinu večeri iz tog perioda provodio sam izvještavajući uživo za BBC Radio 5 sa terase svoje kuće sa pogledom na Bokokotorski zaliv. Zato vas molim da mi niko ko ovo čita ne kaže da ne razumijem Crnu Goru, njene građane i probleme sa kojima su se suočavali u svojoj novijoj istoriji. Previše dobro razumijem crnogorski i slovenski mentalitet. Od ‘95 sam u intimnoj vezi sa jednim Crnogorkom, koja mi je na kraju postala supruga.
Vidio sam dobra i najgora vremena. Uvijek sam, bez izuzetka i bez uslovljavanja hvalio Crnu Goru govoreći na javnim međunarodnim forumima, bilo na radiju, TV-u ili drugim medijima. Sve navedeno sam uradio dok su mnogi odavde tražili izlaz odlaskom iz Crne Gore, bilo da studiraju u inostranstvu ili traženjem drugih mogućnosti da napuste ovu prelijepu zemlju. Poznajem mnoge, ako ne i sve, značajne ovdašnje političare skoro 30 godina. Ne mogu me prevariti, mnogi su promijenili članstvo u partiji ili čak iako je vođstvo političke partije promijenilo ime, ipak znam ko su oni! Plan takvih političara, već 30 godina je da prevarom natjeraju građane da povjeruju da su upravo „oni“ sada drugačiji, da su bili na putu za „Damask“, da su imali trenutak prosvetljenja.
Njihova retorika se promijenila, ali njihov cilj je ostao isti svih ovih godina – da vrate Crnu Goru u političku sferu Srbije. Svima osim jednoj osobi, Milu Đukanoviću, sadašnjem predsjedniku Crne Gore. Poznajem ga od 1993. godine i njegova pozicija od prelomnih izbora 1997. na kojima mu je protivkandidat bio Momir Bulatović nije se promijenila. Đukanović je tada i sada političar koji je uvijek vodio Crnu Goru ka zapadnoj/evropskoj perspektivi bez obzira na rizike sa kojima se suočavao zbog prijetnje po ličnu sigurnost.
Ni na koji način ne kažem da je sve što je uradio kao premijer ili predsjednik bilo bez grešaka ili da on ili njegova stranka DPS nijesu mogli bolje i više za obične građane u Crnoj Gori. Ono što želim da kažem je da njegova pozicija u odnosu na zapadnu/evropsku perspektivu Crne Gore nikada, ali nikada, nije bila upitna od te rane ‘97 godine, tada kao mladića, do danas.
Bilo je mnogo prilika, previše da ih ovdje nabrojim, u kojima su pokušali da ga potkopaju ne samo njegovi politički oponenti, već i bliski saradnici i oni koji su vjerovali da im je dužnost da kažu „prokleti da su svi politički lideri u Crnoj Gori“, dok su zapravo svi oni imali svoju agendu. Bio sam svjedok razgovora i pročitao hiljade riječi „intelektualaca“, „aktivista“ i drugih koji su vjerovali da imaju odgovore i kretali u osnivanje novih političkih partija ili građanskih organizacija, u nadi da će se nešto novo desiti… Ali, avaj, uvijek je to vodilo do onoga što sada proživljavamo, do rascjepkanog, raspršenog i ponekad neprijateljskog okruženja. Ovo je stvorilo prostor u kojem jedinstvo onih koji žele da unište Crnu Goru manipuliše, podstiče i upravlja masama.
To su možda političari ili Crkva ili čak i neki bliski Đukanoviću koji rade na sopstvenoj agendi, ali dokaz je ono što je evidentno – da je Crna Gora u stanju nestabilnosti kojem nema premca u njenoj novijoj istoriji. Podjele su danas izraženije na procrnogorskoj strani nego na strani onih koji žele da se Crna Gora pripoji Srbiji.
Svima koji istinski žele da sačuvaju demokratsku, multietničku i multikonfesionalnu državu, poručujem da ne budu uvučeni u narativ stvaranja i traženja „neprijatelja“ već da shvate sa kakvom se ozbiljnom opasnošću sada suočava ne samo Crna Gora, već i koliko je to ozbiljna prijetnja po cjelokupnu stabilnost Evrope, a posebno ovog regiona.
A suočavamo se sa mogućnošću mnogo šireg sukoba nego što je onaj u Ukrajini.Pogrešna procjena bilo koga ko je uključen u strašni sukob u Ukrajini može lako da proširi rat, posebno unutar ovog regiona.
Lično vjerujem da se međunarodna zajednica radije ne bi bavila „novim” nepoznatim predsjednikom Crne Gore, već bi radije imala lidera kojeg poznaje. Osobu za koju znaju da je u potpunosti usklađena sa evropskom spoljnom politikom i bezbjednosnim protokolima. Ovo nije vrijeme da se rizikuje i stvari menjaju zarad promjene, vrijeme je za konsolidaciju i opredjeljenje na kojoj ste strani političke ograde.
U proteklih 30 mjeseci, dva predsjednika Vlade imala su jednu poruku za evropske i svjetske partnere Crne Gore, ali su u zemlji uradili nešto sasvim drugo. Potrebno je samo pročitati ili pogledati šta u posjlednje vrijeme govore strane diplomate.
Vrijeme je da se probudite i osjetite zadah opasnosti, da tako kažem.
Vrijeme je da shvatimo gdje je Crna Gora danas, a gdje bi mogla biti. Vrijeme je da shvatimo da su riječi jeftine i besmislene ukoliko se sa njima ne poklapaju djela.
Vrijeme je da se okupimo oko jedinog političara, koji je više od 30 godina ostao nepokolebljiv u želji da uvede Crnu Goru u porodicu evropskih država i članica EU. Ako ne sada… Kada?!
Jamson Gold
Analitika
