piše: Perović Vukašin
Ko nam pali parkove? Ko pokušava da utiša žamor mladosti, dječiji smijeh i igru? Ko to oće da zaustavi klackalice i da umiri ljuljaške? Ko želi da nestane svo šarenilo i različitost, da igrališta, dječiji parkovi i sportski tereni ostanu pusti? Da nestanu mjesta đe se na pravilan način formira dječiji um. Đe njihova svijest upija širinu različitosti, ljubavi, drugarstva…
Kako ugasiti te oaze đe se još uvijek ne pita za naciju i vjeru? Kako išćerati đecu iz parkova? Kako im uzeti slobodno plavo nebo? Kako ih naćerati da ne hodaju uspravljeni i ugasiti njihovu slobodnu misao? Kako ih ugurati u crkve? Kako im sagnuti glave? Kako mladost usmjeriti ka popovskim nogama? Kako zarobiti i kontrolisati dječije um? Kako ih naćerati da samo gledaju u crne mantije i masne i raščupane brade? Kako ih učiniti poslušnima? Kako ih naćerati da vjeruju, a zabraniti im da istražuju? Kako im ugurati vjeru ispred poštenja, a naciju ispred čovječnosti? Kako ih naćerati da mrze sve one koji drugačije misle?
Da li oni koji žele kontrolisati đecu, imaju taj strah od svega što je naprednije i bolje? Da li zato treba uništiti sve lijepo, slobodno, kulturno, moderno…? Da li se zbog toga kamenuju novi vozovi, pale parkovi i uništavaju igrališta, klupe i kante za smeće? Je li odatle taj izliv primitivizma, bahatosti i rušilaki nagon koji pokušava da zaustavi sve što nas vodi naprijed? Može li se zlim hordama, vjerskim fanaticima, militantnim grupama i sektašima, stati na put? Kako zaustaviti tu galopirajuću najezdu primitivizma?
A mi dok gledamo kako gori dječiji park u kojem nikada nijesmo bili, osjećamo da nam nestaje dio duše. Znamo da nam se sa ugaslim dječijim ljuljaškama gasi i nada da možemo naprijed. Ipak i dalje mislimo da će to neko da uradi umjesto nas. Ali nema nikog, sami smo. Ima li iko da digne glas, da ukaže, pojasni, opomene, spriječi…? Ili će ovaj pokušaj da se ugasi slobodna dječija misao, prvo ugasiti nas?
Please follow and like us:
