piše: Perović Vukašin
Spodobe u crnom ne miruju. Sinhronizovani, kao i uvijek. Čim je pjesma koju su teroristi i “popovi” pjevali ispred Manastira prilikom desanta na Cetinje osvanula na zidovima i Njegoševom spomeniku, javio se on. Vučićev sužanj bi da ruši Mauzolej.
Joanikije koji se helikopterom NATO vojske vazdiga, i zasio u stolicu svetog Petra Cetinskog, vazdiže li vazdiže. U nebo je vazdiga saradnike fašista iz Drugog rata, vazdiga srebreničke dželate i sarajevske snajperiste, vazdiga sve koji jurišaju na nesrbe i nesvetosavce u regionu. Vazdiga je i ruske zločine u Ukrajini, i priziva ih u Crnoj Gori.
Nije ovo Njegoševo društvo, a ni njegova kapela nije na nebu. Čim je popalila više od šest hiljada crnogorskih domova, pobila, utamničila, prognala narod, opljačkala Crnu Goru, srpska vlast je srušila Njegoševu kapelu. Uz naoružane srpske žandarme, svo kamenje kapele su oburdali niz lovćenske strane.
U oblacima nema ništa. Kamen Njegoševe kapele je na lovćenskim liticama. Srastao sa njima, postao je dio planine. Tako su Kapela, Njegoš, Lovćen, Cetinje, narod i Crna Gora, postali jedno. Sada su temelj Crne Gore.
Ali vječiti gubitnici ne miruju. Ponovo manipulišu. Naivnom, neznavenom, nenačitanom, posvetosavljenom i nesretnom narodu, nabili su glavu u crnu zemlju. Prenijeli mu sve svoje poraze i zločine. A oni zaboravili da su okupatori, da su na tuđem i da su nedostojni. Vazdigli su nos do neba. Ipak bi bilo bolje da razmisle. Da vide đe je kome mjesto. Ne basta svakome bit na lovćenskom nebu. Ko se previsoko vazdigne, nisko padne. I završi u kaljuzi istorije.
