Piše: Janusz Bugajski
Izvor: Washington Examiner (washingtonexaminer.com)
Predśednički izbori u Crnoj Gori važan su test za stabilnost zapadnoga Balkana.
Glavni kandidati zastupaju dijametralno suprotna stajališta o budućnosti zemlje i regije. Dok prozapadni Milo Đukanović ima dugu evidenciju podrške NATO-u i SAD-u, njegova dva glavna izazivača favorizuju bliske veze s Beogradom i Moskvom.
Andrija Mandić predstavlja Demokratski front, srpsku nacionalističku stranku; a Aleksa Bečić, bivši predśednik skupštine, podupirao je vanjsku politiku Beograda.
Obojica imaju veze sa SPC, sidrom srpskoga nacionalizma.
Nakon dužeg razdoblja napretka ponovnim sticanjem nezavisnosti, pridruživanju NATO-u i kvalifikovanju za status kandidata za Evropsku uniju — Crna Gora sada stoji na strateškome raskršću. Ona je i na čelu prozapadnjaštva u regiji zapadnoga Balkana, ali se jednovremeno suočava s ozbiljnim prijetnjama svojoj nezavisnosti.
Ta prijetnja prvenstveno dolazi iz dva međusobno povezana izvora: svesrpskoga nacionalizma, koji je generisala vlada u Beogradu, te ruskoga državnoga imperijalizma — osmišljenog da potkopa Balkan protiv Zapada.
I Beograd i Moskva oslanjaju se na značajno srpsko stanovništvo, koje se procjenjuje na 30% od ukupnog broja, i na podjele među crnogorskim strankama kako bi dobili pozicije u vladi.
Crna je Gora u posljednja tri desetljeća stekla značajan politički kapital u Vašingtonu. Država je očuvala međuetnički mir, primila veliki broj izbjeglica iz drugih ratom razorenih postjugoslavenskih republika, distancirala se od Slobodana Miloševića i nasilja srpskoga nacionalizma, te se preporučila za članstvo u NATO-u.
Trenutna vladajuća koaliciija, izabrana u avgustu 2020, kojom dominiraju pro-beogradski izabrani kabineti, rasipa politički kapital Crne Gore i pretvara zemlju u propadajuću demokratiju poput Srbije.
Paradoksalno, koalicija koja je izabrana na premisi da će ubrzati ulazak Crne Gore u EU i suzbiti korupciju, povukla je zemlju u suprotnome smjeru. Iako je ta koalicija optužila Đukanovića i njegovu prethodno vladajuću Demokratsku partiju socijalista za korupciju, sadašnja vlada je i sâma duboko povezana sa srpskim i ruskim obavještajnim službama koje finansiraju antizapadne političare.
Pro-beogradska vlada u Podgorici izgubila je povjerenje u parlamentu u avgustu 2022. i nema mandat za sprovođenje reformi potrebnih za ispunjavanje uslova za članstvo u EU. Kako bi se prekinula trenutna politička mrtva tačka, Crna Gora treba da održi parlamentarne izbore nakon predśedničkih.
Iako je Crna Gora članica NATO-a, politika Srbije Aleksandra Vučića usmjerena je na potčinjavanje njezina suvereniteta i podređivanje vanjske politike. Projekt „srpski svet”, koji je oživio Vučić, više ne uključuje otvoreni rat, etnička ubistva, masovna proćerivanja i otimanje teritorija — kao što je to bilo 1990-ih. Umjesto toga, strategija Beograda ima za cilj podijeliti i oslabiti suśede i politički dominirati njima.
Tri glavne mete srpskoga mini-imperijalizma su: Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina.
Srpski nacionalisti ne priznaju poseban nacionalni identitet i državnost Crne Gore, baš kao što ruski nacionalisti ne priznaju Ukrajince i Bjeloruse.
Vučić planira uniju Srbije i Crne Gore, po uzoru na Putinovu težnju za uniju Rusije i Bjelorusije, u kojoj je Crna Gora mlađi partner. U takvom aranžmanu Beograd imao ulogu u određivanju vanjske i bezbjednosne politike Crne Gore.
Vašington i Brisel pokušali su posljednjih godina skloniti Đukanovića, smatrajući da predugo upravlja, bilo kao predśednik ili premijer. Ova uska perspektiva pogodovala je izboru anti-Đukanovićeve koalicije 2020. koja je, međutim, potpalila domaće sukobe i zamrznula neophodne pravne i ekonomske reforme.
Eventualni izbor pro-beogradskoga predśednika i odgoda parlamentarnih izbora ohrabriće Vučićevu administraciju da progura agendu „srpskoga sveta” u cijeloj regiji.
SAD i EU moraju biti nedvosmisleni u podršci demokratskim izborima koji jačaju nezavisnost Crne Gore, a ne otvaraju nove puteve za uticaj Kremlja.
