U iščekivanju konačnog razrješenja misterije o najvjerovatnijem ubistvu talijanske novinarke Stafanie Elene Carnemolle – dio II
autorka Stefania Elena Carnemolla
Ovdje, u južnoj Europi s pogledom na Jadran i đe stare muke još uvijek tinjaju ispod pepela prividnog mira, kukasti krst je simbol ugnjetavača. Tlačitelj, koji se s vremena na vrijeme mijenja. Za mnoge je to Srbija, za druge NATO.
Na Balkanu nijesu zaboravili ni bombardovanja borbenim avionima koji su napuštili Aviano i zamjeraju vam to, vama koji ste Talijani, podśećajući vas da je ipak i vaš Mussolini došao ovđe sa svojim vojnicima. I kad ga podśetiš na srpske pokolje nad Bosancima, odjednom omražena Srbija postaje majka Srbija, sa kukastim krstom nacije koja štiti braću.
Nema mira na Balkanu. Nema mira u ovom buretu baruta svih protiv svih, s opljačkanom istorijom istine, ali dovoljna je muzika prošlosti da se Srbi, Hrvati, Crnogorci grle, nostalgični, da se odmah zatim mrze. Muzika koja omamljuje, koja opija, koja raspiruje śećanje na daleka rodoljublja. Muzika koja ima ukus iluzije.
Ovđe, na Balkanu, cvjeta trgovina oružjem, igračkama, a đeca se o hljebu i mecima odgajaju da imaju neprijatelja. Među prašnjavim ulicama, še se igraš između ruševina i žica gradilišta, đe radiš do kasno u noć bez svijetla, bijesne družine klinaca obrijanih glava, zlobnih očiju, neugodnog glasa.
Dječak se penje na drvenu kutiju. “Ja sam šef”, kaže, ponosno se udarajući u prsa, vičući na ostale da ne otkrivaju imena bande raspršena po armiranobetonskoj podlozi.
“A kukasti krst?”.
„Snaga je Srbije, naše majke“.
“Ko te je naučio ovim stvarima?”
“Moj otac”.
Ovđe, na Balkanu, Rusi su davno stigli natovareni rubljima. Oni su glavni. U Crnoj Gori, na primjer, đe još negiraju zločine Srba, ne vole ih. Neki nostalgičari još odolijevaju, što se vidi iz pogrebnih plakata s crvenom zvijezdom. Upravo u ovoj zemlji vječne mržnje Brisel okreće na drugu stranu, zatvarajući oči pred korupcijom lokalnih vlasti.
Evropa birokrata i NATO-a zarivaju nokte tamo đe je ta zemlja nekada bila neprijatelj, đe se ništa nije promijenilo, đe su prisutni ekstremizmi i signal da opasnost još postoji. “Amerikanci, NATO su podržavali albanske bande”, kaže nam mlada Makedonka iz Skoplja. “A na Balkanu će sada podržati one koji su se do jučer borili, jer su protiv Rusa koji ovđe dolaze s rubljama”.
Živeći na Balkanu izgubiš nit iz klupka i stvarno ne razumiješ ko je protiv koga. Ono što je sigurno je da svi radije zatvaraju oči, poput rimske vlade, u poslovima s korumpiranim lokalnim vlastima. Ovaj još uvijek nemirni dio Europe je lovište.
Dalje, u Ukrajini, đe zapadnjaci, predvođeni Bijelom kućom, podržavaju nacizmom inspirisane pobunjenike, istorija se premotala i kao da smo se vratili u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su ukrajinski kolaboracionisti, Moskvi neskloni, bili noga i rebro nacističkog Berlina. Njihovi unuci su ti koji su danas zapalili Kijev uz aplauz NATO-a, Bijele kuće, Brisela i talijanske vlade.
Sve se mijenja da se ništa ne mijenja, svi zbijeni oko svastike, od Balkana do Ukrajine, od Vašingtona do Bruxellesa, od Rima do Pariza, svi zajedno zbijeni, neprijatelji
prošlosti, oko simbola koji miriše na krv i sramotu i danas svjetlo i udobnost ludih
naših vremena.
(8. april 2014.)
prevod: Dragan Vrbničanin
