„Ništa ne sprečava krvavu crnogorsku tragediju koja traje od novembra 1918. godine. Sile se oglušuju o vapaj. Oni koji se trude da podignu srpski tron na crnogorskom grobu će se duboko razočarati. Crnogorsko pitanje je vrlo jednostavno”, pisao je crnogorski suverenista, ministar dr Pero Đ. Šoć
Invazija srpskih trupa na Crnu Goru i žrtva crnogorskog naroda za slobodu (1919-1925)
Piše: Mr. Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka
Kraljevina Crna Gora i crnogorski narod su, nakon okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, počinjene od strane Srbije i njenih trupa, od kraja 1918. i godinama zatim, bili izloženi strahovitoj represiji i kriminalnim postupcima organa militarne i civilne vlasti nove države- Kraljevine SHS.
Počinjeni su masovni zločini nad Crnogorcima, pod pokroviteljstvom ondašnjeg režima, koji su, (po mnogo čemu, u svojoj kvintesenciji), predstavljali etnocid, kulturocid i gladomor (holodomor).
Unitarno-centralistički i monarhistički velikosrpski režim u Beogradu, koji je sprovodio srbijansku hegemoniju u novostvorenoj državi Kraljevini SHS, posredstvom svojih organa vlasti i aparata na prostoru zauzete Crne Gore, prema crnogorskom narodu, naročito prema ustanicima i njihovim jatacima, te njihovim porodicama i rođacima, sprovodio je surove, okupatorsko-osvajačke mjere da bi “umirio” Crnu Goru: vršio je ubistva, pogubljenja, masovno spaljivanje kuća, hapšenja, zatvaranja, mučenja, osuđivanja na dugogodišnje robije i namjeno izgladnjivanje Crnogoraca i Crnogorki.
Ministar dr Pero Šoć
Što se tada zbivalo s Crnom Gorom, i kakav je zločin bjesomučno i besprizorno počinjen prema crnogorskom narodu, uvjerljivo svjedoči i knjiga dr Pera Đ. Šoća, ministra prosvjete i crkvenih poslova, ministra pravde i ministra spoljnih poslova u crnogorskim vladama u egzilu (1917-1925), u prijevodu sa francuskog jezika na crnogorski jezik, naslovljena „Saveznik mučenik Crna Gora“. Ta knjiga je na francuskom originalu objavljena u Parizu 1920. godine.
Naslov originala ovog rada dr Pera Đ. Šoća je „L'allié martyr le Monténégro“.
U toj knjizi crnogorski rodoljub i suverenista ministar dr Pero Đ. Šoć, između ostalog, piše i ovo:
„Ništa ne sprečava krvavu crnogorsku tragediju koja traje od novembra 1918. godine. Sile se oglušuju o vapaj. Oni koji se trude da podignu srpski tron na crnogorskom grobu će se duboko razočarati. Crnogorsko pitanje je vrlo jednostavno. Njeni neprijatelji ga komplikuju na međunarodnom nivou kako bi pomrsili Velike sile i da bi, čekajući, mogli da počine razbojništvo.
Trenutna situacija u Crnoj Gori je sistematsko istrebljenje naroda od strane Srbije, kako bi ga mogli prisiliti na potčinjavanje, na nasilnu aneksiju. Crna Gora je ustavna država. Kao takva, njena suvernost i nezavisnost moraju biti u potpunosti obnovljene. Osnovni uslov za to je evakuacija Srba sa njene teritorije.
Naslovnica knjige dr Pera Šoća iz 1920.
Upravo tada na temelju Ustava, koji garantuje pravo glasa, mogu biti organizovani izbori u vidu sjednice Skupštine Crne Gore. Kako se drugačije može znati šta žele Crnogorci sem na prethodno naveden način? Pravo, bilo ustavno ili međunarodno, ne poznaje druga rješenja. Svako drugo rješenje bi bila prisila ili nepravda.
Niko ne može prejudicirati o tome kako će odlučiti crnogorski narod. Strane sile takođe nemaju pravo da prejudiciraju izraz volje crnogorskog naroda. To bi bilo protiv prava, univerzalno priznatog narodima da se njima upravlja. To bi bio flagrantni način zadiranja u suverenost nezavisne države.
Izaći ću iz okvira ekspozea o diplomatskoj situaciji. Govoriću, kao slobodan čovjek, onima iz zemlje koji su nas učili pravima čovjeka. Moja zemlja je van zakona. Mir na Balkanu se nikad neće izgraditi na nepravdi. Crnogorska deviza je „Sloboda ili smrt!“. Crna Gora je na umoru. Ne očajava. Nasilje ne može ubiti pravdu.
Francuzima koji su sačuvali slavno nasljeđe i sjajnu tradiciju oslobodilaca, Francuzima koji imaju srce slobodnih građana, Francuzima koji su se borili kako bi ljudi mogli slobodno sobom da upravljaju, Francuzima s Marne i Verduna, u ime moje braće koja pate, i trpe strašne muke, vičem: „U pomoć!“. Ne tražimo milost, mi tražimo pravdu!”
Mnogobrojni crnogorski rodoljubi prolazili su kroz mučeništvo, boreći se i žrtvujući za Crnu Goru i njenu slobodu na bojišnici protiv okupatorske sile i domaćih renegata u njenoj službi. Među istaknutim crnogorskim rodoljubima, suverenistima i ustanicima bio je i Milutin Ćetković iz Ozrinića (okolina Nikšića).
Krsto Zrnov Popović
On je rođen 1899. u Ozrinićima i bio je ustanik i komita, oficir crnogorske vojske u egzilu, patriotski borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, zajedno sa braćom Andrijom i Mirkom Ćetkovićima, koji su poginuli za Crnu Goru. Milutin Ćetković je bio i politički emigrant u Italiji. Bio najprije vodnik u crnogorskoj vojsci u Gaeti. Unaprijeđen je tokom 1921. u čin potporučnika crnogorske vojske odlukom crnogorske Vlade u egzilu.
Milutin Ćetković je iz Rima 28. jula 1921. godine napisao pismo-raport ministru vojnom u crnogorskoj izbjegličkoj vladi divizijaru Milutinu M. Vučiniću, u kojemu navodi sljedeće:
»Decembra 1918. digao sam pušku protivu okupacionih trupa Kraljevine Srbije, sa još četiri moja brata i pet rođaka i tako se borili kroz crnogorske šume za čast i pravo naše domovine. No u oktobru 1919. godine u borbi na Krnovu poginuli su mi 2 brata i 1 rođak Mirko, Andrija i Neško Ćetković, ja sam sa mojim bratom i nekoliko rođaka i dalje ostao u šumi sve do februara 1920. godine.
No kako sam bio došao u moje selo sa mojim bratom i stricem bili smo pronevjereni od strane seljaka (bjelaša) i tako smo pali neprijatelju u ruke, gdje smo odmah bili predati sudu u Nikšiću. No sudskim rješenjem nakon dva mjeseca poslali su me u Zagreb da obavljam vojničku obavezu, đe sam bio kao đak II razreda gimnazije izabrat da učim u podoficirsku školu, đe sam bio u istoj sve dok sam ovamo pobjegao, brat mi je poslije nekoliko dana izbjegao iz zatvora u šumu gdje se i danas nalazi.
Mene je ispala prilika i kao patriotu i borcu za svoju domovinu ispalo mi je za rukom, da se iskupim iz neprijateljskih ruku, i dođem ovamo. Te usljed tolikih požrtvovanja tražim da se proizvedem u čin pješadijskog potporučnika. Za sve gore navedeno pozivam se na sve ustaše [1] Nikšićke Nahije koji se ovdje nalaze kao i na Kom. Ivana Bulatovića i na Por. Šćepana Mišovića. Ostajem u nadi da ćete ovaj moj pravedni raport usvojiti«.
Potporučnik Milutin Ćetković vratio se u zemlju i ponovo komitovao, boreći se protiv okupacionih vlasti pod firmom KSHS, koje su ga pozivale na predaju, te oglasile za hajduka i odmetnika i ucijenile.
Načelstvo nikšićkog Okruga KSHS ga je pozvalo na predaju tokom 1921. godine i u tom pozivu daje njegov personalni opis: »Star 22 godine, rasta visokog, lica okruglog, očiju graorastih, kose smeđe, brkova malih riđih«. Međutim, Milutin Ćetković je taj poziv na predaju odbio, kao što je odbio još jedan poziv da se preda, koje mu je 6. oktobra 1922. godine uputilo načelstvo Nikšićkog okruga.
Kralj Nikola i crnogorski oficir
Rješenjem ministra unutrašnjih poslova KSHS, od 24. novembra 1922. godine Milutin Ćetković iz Ozrinića bio je ucijenjen na 5.000 dinara, te oglašen za hajduka, tako da su okupacione vlasti pozivale svakoga da ga za novčanu nagradu uhvati ili ubije. Međutim, okupacionim potjerama uspješno je odlijevao.
Tokom aprila 1923. okupacione vlasti tretirale su ga kao »ucijenjenog odmetnika«, ali nijesu mu tada uspjele ući u trag, jer je on januara 1922. iz Italije emigrirao i nalazio se već više od godinu dana u Argentini.
U Argentinu je potporučnik Milutin Ćetković otišao, kako smo rekli, iz Italije januara 1922. u ekspediciju na čelu sa brigadirom Krstom Zrnovim Popovićem. Jedan je od mnogobrojnih emigranta u Argentini koji je pripadao Crnogorskoj slobodnoj stranci seljaka i radnika – njenom ogranku za Južnu Ameriku, potpisujući kao njen član, brojne manifeste, proglase, predstavke i pisma, u vrijeme kad su u Argentini od 1922. i godinama kasnije, na čelu crnogorskih emigrantskih krugova bili Krsto Zrnov Popović, Živko M. Nikčević, Vasko Marojević i Marko A. Matanović.
»Crnogorski glasnik« iz Detriota, broj 78, od 2. novembra 1925. pominje Milutina Ćetkovića kao člana ogranka za Južnu Ameriku-Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika – i kao potpisnika političkog proglasa »Glas iz Južne Amerike« u kome se kritikuje velikosrpski (srbijanski) beogradski režim pod žezlom Karađorđevića i njihova ugnjetačka politika prema Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Potpisnik je manifesta crnogorskih izbjeglica iz Zarate (Argentina) od 24. avgusta 1925. godine. Živio je u Argentini u kojoj je i umro 1968. godine.
Patnje i žrtve za Crnu Goru u borbi za oslobođenje Crne Gore, između ostalih, podnosio je i crnogorski kraljevski oficir, ustanik, zelenaš, politički emigrant i pregalac ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE Marko J. Turčinović. On je rođen 1864. godine, u Velestovu, na Čevu, u Katunskoj nahiji (cetinjska oblast). Bio je oficir crnogorske vojske u rangu poručnika, potom kapetana, da bi, na kraju, bio unaprijeđen u čin komandira (majora) crnogorske vojske u egzilu.
Učesnik je Božićnog ustanka januara 1919. po novom kalendaru. Istakao se kao ustanički i gerilski borac, kojeg su srpske (srbijanske) okupacione vlasti pod firmom Kraljevine SHS oglasile za odmetnika. Bio je politički emigrant u Italiji, đe je bio u sastavu crnogorske vojske. Nakon sloma Božićnog ustanka emigrirao s brojnim Crnogorcima, prvo za Medovu u Albaniji, odakle se potom prebacio u Italiju.
Sahrana kralja Nikole u San Remu marta 1921, naslovnica jednog italijanskog lista
Juna 1919. godine okupacione trupe zapalile su u Velestovu njegove četiri kuće. Njegova imovina bila je opljačkana, a porodica hapšena i terorizirana od strane okupacionog režima i domaćih janičara u njihovoj službi. To sam kapetan Marko Turčinović navodi u izjavi, datoj u Italiji 1920. godine, u kojoj saopštava sljedeće:
»U junu 1919. godine srbijanske okupacione vlasti su se nedostojno bacale na nas upropastivši nas do krajnosti. Iste su mu upropastile i izgorele četiri kuće, sve pokretno mi je opljačkano, kao i nepokretno pustinjom ostavljeno. Zločinstvo je izvršeno nad mojom imovinom pretvaranjem istih u dim i pepeo, čija je vrijednost 100.000 kruna. Činili su sve moguće samo da zbrišu one koji se bore za ono što su se naši stari vjekovima borili tj. čast svoje Domovine i svojih milih familija.
Navedeni uzurpatori, od kojih sam stradao ja sa familijom, raniše opasno u glavu moga sina Jovana, kojeg su posle desetodnevnog liječenja ipak oćerali u zatvor na Cetinje. Trpljući [2] pored svega ranjen što je bio i teška gvožđa u istom zatvoru, docnije je bio oćeran u zatvor u Podgoricu gdje je izdržao zatvor od četiri mjeseca i 23 dana.
Po oslobođenom zatvoru odbjegao je u šumu. Ostala familija, žena i četiri kćeri, prose za parče hljeba po tuđim ulicama rastavljeni od svojeg ognjišta i svojih hranitelja. Moja žena također je bila u zatvor bačena, ležala je na golom cementu, pokraj svega toga što je bila stara (60 godina). Ja, sa drugim sinom Milošem, primoran sam bio napustiti svoje (izbjegao sam u Medovu I. januara 1919. godine [3] a docnije u Italiju)«.[4]
Oficir Marko Turčinović je jedan o sedamdesettrojice crnogorskih prvaka, koji su u Gaeti 20. aprila 1920. potpisali Izjavuposlatu crnogorskom premijeru Jovanu S. Plamencu u kojoj ističu da nastavljaju borbu za nezavisnu Crnu Goru. Bio je u delegaciji crnogorskih oficira koja je iz Gaete otišla u San Remo marta 1921. na pogreb kralja Nikole I Petrovića Njegoša.
U emigraciji je Marko Turčinović bio do polovine 1921, kada se vratio u Kraljevinu SHS, odnosno, rodni kraj, nakon političke amnestije.
[1] Ustanike.
[2] Trpeći.
[3] Po starom kalendaru 1. januara, odnosno, 14. januara 1919. po novom kalendaru.
[4] Citirani arhivski dokument prema: Prof. dr Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije-crnogorska buna i odmetnički pokret 1918-1929“, tom II, drugo izdanje, Cetinje-Podgorica, 2005, str. 1559.
Analitika
