ekskluzivno za VOMINFO iz Australije Mihailo Mandić
Navršilo se 26 godina od dana osnivanja Crnogorske etničke zajednice Australije. Kako za vas u matici Crnoj Gori, tako i za nas u rasijanju to je bilo vrijeme brojnih izazova. Vrijeme kada se Crna Gora podizala iz pepela, kada smo bili svjedoci njenog istorijskog, ali, pokazat će najnovija dešavanje, samo djelimičnog i još uvijek ugroženog vaskrsnuća.
U neprijateljskom okruženju iz kojeg na slobodnu i nezavisnu Crnu Goru gledaju raširenih čeljusti obnoviti državnost bio je uspjeh vrijedan najvećeg divljenja.
Pad kojeg doživljavamo od 2020. godine, koji je rezultat udruženog djelovanja klerikalno-mafijaškog fašizma, odraz je i istorijski utemeljenog primitivizma i neznanja kroz koje Crna Gora kao društvo u cjelini prolazi i kroz koji se, izgleda, mora proći. Put do civilizovanog društva nije ni lagan ni brz. Ipak, ne treba nikada gubiti nadu i sa takvog puta skretati.
Istorija Balkana je burna i često krvava. Nažalost takva istorija nije mimoišla ni Crnu Goru. Prije samo nekoliko generacija, a radi prijestola, moći ili uticaja, mnogi su bili zločinci jedni drugima – braća braći, sinovi očevima i očevi sinovima, da ne idemo u dalje rođačke, kumovske i ine veze. Mnoge su se crnogorske majke porađale, od sramote, ili od straha za svoje potomstvo, u pojatama, u bijedi i materijalnom i duhovnom siromaštvu. Boreći se međusobno, ali i protiv stranih osvajača kojih je u crnogorskoj istoriji mnogo, naša slavna i borbena plemena, propustila su mnoge lekcije i etape razvoja civilizovane Evrope, razvoja koji je snažno obilježen zakonima, pravnim i kulturnim normama. Mi, nažalost, i po svemu sudeći, bitne etape prolazimo tek sada, pokušavajući stvari dovesti u red.
Zatvarajući oči pred pošastima kojom smo bili okruženi kako spolja tako još žešće iznutra, mnogi od nas su se ponadali da smo odavno dio Evrope. Ipak, prije će biti da je Zapadni Balkan tek krenuo da se igra demokratije. Umjesto velmoža, banova, vojvoda, kraljeva i careva imamo predsjednike, premijere i pop-lopove, vjerske torove i ovnove.
Istini za volju, bilo je crnogorskih intelektualaca koji su upozoravali da ne poklanjamo dovoljno pažnje nacionalnom pitanju, da gajimo kancer u srcu države, da smo zapostavili našu istoriju i mlađu generaciju, da nam se kusi i repati ubacuju u sve pore društvenog života – no sve to nijesmo željeli ili mogli da vidimo.
Glavni stožer crkve Srbije se ugnijezdio na Cetinju cijeli jedan vijek, a da mu nikada dlaka jedna s’glave nije falila. I sada, kada su im zle namjere postale bjelodano jasne ustoličili su svoga mitropolita među Cetinjane. Način na koji je to učinjeno istorija će možda zaboraviti, ali će u analima ostati datum i mjesto njegovog krunisanja – srce Crne Gore, Cetinje.
Možda se i ništa više nije moglo učinjeti sa narodom koji još uvijek nije jasno nacionalno profilisan? Narodom čiji je identitet fluidan. Kako objasniti da mnogi zaspu sa jednom, a probude se sa drugom nacionalnošću? Juče Crnogorac, Jugosloven ili nešto drugo ili treće – a danas Srbin ili Bošnjak, ili šta je već u tom trenutku isplatnije biti!
Umjesto da napravimo funkcionalnu i modernu državu Crnogoraca i svih ostalih koji u njoj žive izronili su nam vjerske vojskovođe. Tako se u Crnoj Gori promoviše post-ratni, post-dejtonski bosanski scenario po kojem su svi pravoslavni vjernici crkve Srbije samo i jedino Srbi, a svi pripadnici islamske vjeroispovijesti mogu biti samo Bošnjaci.
I mada se i jedni i drugi nalaze na suprotnim ideološkim i istorijskim stranama imaju jedan zajednički imenitelj – i jedni i drugi ne mogu očima vidjeti ‘svoje, takozvane, izrode’ – pravoslavni Srbi – Crnogorce pravoslavne vjeroispovijesti, a Bošnjaci – Crnogorce islamske vjeroispovijesti i Muslimane!
I jednima i drugima oni drugi ‘njihovi’ kvare projekat vjerskog zaokruživanja.
Sa ovakvim našim rudimentarnim i nedorađenim nacionalnim karakterima i identitetima zaista nije veliki problem manipulisati. To godinama građeno i nagomilano nepovjerenje između velikog dijela pravoslavnih i islamskih vjernika je izvanredno gorivo za raspirivanje još veće međusobne mržnje i okupljanja u vjerske torove.
Kako napraviti razliku između Marka koji je svim srcem i dušom za civilizovanu, modernu i evropsku Crnu Goru od Marka koji bi tu Crnu Goru ponio na poklon beogradskom Voždu, ili kako biti siguran da je Rifat nacionalno Crnogorac i da voli Crnu Goru svim svojim bićem i razlikovati ga od Rifata koji misli da je majka domovina neđe u komšiluku?
Kada me onaj drugi Marko upita: ‘kako Rifat i onaj prvi Marko mogu biti Crnogorci?’, a na drugo uho mi dopre slična glupost drugoga Rifata: ‘kako neko može biti Crnogorac, a islamske je vjere?’ kao da se vratim u neki prošli svijet koji smo davno trebali ostaviti iza sebe. U takvim trenucima nadu za bolju i svijetlu budućnost mi daje sve veći broj mladih, obrazovanih i civilizovanih Crnogoraca i Crnogorki kojima je Crna Gora u srcu, a vjeru, kako to i nalaže život u savremenom društvu, doživljavaju kao privatnu stvar svakog pojedinca.
Na nesreću, čini se da su ‘dva koraka naprijed pa veliki nazad’ usud Crne Gore. Sjetimo se da smo u jednom momentu imali, kako se to činilo, preko 50% crnogorskih suverenista. Tada, u vrijeme proglašenja nezavisnosti, veliki broj građana očekivao je, s pravom, dalji napredak na putu evropskih i civilizovanih zemalja.
Ali, ne lezi vraže – poput vjerske vojske crkve Srbije javlja se i naš Alija, paradigmatski Bošnjak, sa svojom vojskom i tog trenutka je značajan postotak ‘Crnogoraca’, koji su vagali kojem carstvu da se priklone, potrčao svom – litijaškom jatu. Bio je to jasan signal da je spomenuto međusobno nepovjerenje teško prevazići. Lično su me naročito teško pogađale izjave sljedbenika našeg Alije da smo zaboravili kako su nam ONI pomogli da ostvarimo nezavisnost što je bio znak da su svoje glasove dali iz ličnih interesa, a ne iz odanosti svojoj Crnoj Gori.
Nažalost, kad se sve sumira, rezultat ovakvih politika je paradoks da su u Crnoj Gori jedino Crnogorci uvijek bili žrtveno jagnje.
Kada je trebalo nekoga okriviti za zločine onda su uvijek bili okrivljivani Crnogorci, koji, inače, i po jednima i po drugima, ne postoje! Kada je trebalo istaći neki uspjeh onda za taj uspjeh gotovo u pravilu, bili zaslužni Srbi iz Crne Gore.
Bošnjaci su, po tom pitanju malo staloženiji, jer ih je procentualno upola manje od njihovih interesnih partnera srpskih Srba u Crnoj Gori, ali su i oni, gotovo u pravilu, spremni da optuže Crnogorce za mnoga nepočinstva. Sjetimo se zločina u Šahovićima i Pavinom polju 1924. kada je ubijeno 300-1000 pripadnika islamske vjere, jer im je bilo krivo pripisano ubistvo Srbina Božovića, mada se zna da je to djelo 2000 Srba iz Kolašina. 1944. godine su nacisti sa domaćim izdajnicima i uz pomoć muslimanske jedinice pobili Srbe u Velici 200-300, dok ih je oko 400 izbjeglo – djelimična osveta za ranije zločine. Ta ‘ljubav’ nije splasnula ni do današnjih dana samo su metode drugačije. Umjesto krvavih zločina, na sceni je najbestidnija politička trgovina.
U svim ovim zločinima previđa se i po svemu sudeći namjerno se zaboravlja da su upravo Crnogorci ti koji su pretrpjeli najteže zločine u vrijeme kada je Srbija okupirala Crnu Goru i popalila preko 6000 domova pri čemu je ubijeno približno toliko i Crnogoraca da bi se teror nastavio planskim raseljavanjem po zapuštenim, većinom, vojvođanskim pustarama.
Ipak, i pored užasne nepravde nanesene Crnoj Gori i Crnogorcima – Crnogorci ne osjećaju ni najmanje mržnje prema bilo kome, a najmanje prema Srbima sa kojima smo se, tokom svih ovih godina, dobrano izmiješali rodjački, kumovski i prijateljski.
Eto, izašli smo iz pojata, ali pojate mnogima nijesu izašle iz glava. Kada glave oslobodimo tog mraka i konačno shvatimo da vjera ne označava i nacionalnu pripadnost, kada ne budemo robovali tabu temama koje izazivaju razdor, kada se na argumentovan i normalan način bude raspravljalo o našoj prošlosti tada će i Crna Gora biti dio civilizovane evropske budućnosti.
Tada neće biti nacionalna tragedija da neko slobodno kaže npr. kako ne voli Njegoša i njegov Gorski Vijenac ili kada se kritika na Bošnjake neće uzimati kao atak na sve pripadnike islamske vjere, uz ponavljanje odavno pripremljene floskule: ‘kako su eto opet muslimani krivi za sve’.
Naša zajednica ostaje na tom putu zajedno sa našim Crnogorcima bez obzira na njihovu vjeroispovijest.
Uz sve uspone i padove, zla i ratove – naše Crne Gore će uvijek biti.
Zauvijek.
Da je vječna Crna Gora!
Mihailo Mandić
Sydney, 25.02.2003.
