piše: Perović Vukašin
Predaja nije opcija i ta riječ ne postoji u crnogorskom genetskom kodu. Postoji poraz i ne bi bio prvi, ali nikada bez prave borbe. Istina i pravda nijesu uvijek u velikim brojevima nego samo pokazuju trenutnu svijest nekog naroda. A “budale su s očima slijepe”, pa ti procenti često budu odraz neznaja, manipulacija, ličnih interesa i zabluda.
Prije 400 godina, samo dva čovjeka su znala da je zemlja okrugla. Đordano Bruno je na lomači platio svoje znanje i shvatio da “svjet je ovaj tiran tiraninu”. Fidel Kastro je počeo revoluciju, promijenio svijest naroda i oslobodio državu sa 80 istomišljenika. Mali brojevi ništa ne znače kad imaš iskrenu ideju i pravdu na svojoj strani.
Zato se mi koliko god da nas ima, moramo do kraja boriti za Crnu Goru. U trenutku kada je “Vječna zublja, vječne pomrčine” u našim rukama, moramo dobro paziti da “nit dogori niti svjetlost gubi”. Oćemo li je razbuktati mi, ili neko poslije nas, malo je važno. Ideja slobodne i nepokorne Crne Gore mora ostati živa.
Kroz istoriju nam neprijatelj spolja nije mogao ništa. U to sam i danas siguran i “ne bojim se ja od vražjeg kota”, raznih Vučića, Rakovića, Vulina… koliko god da ih ima, “no se bojim od zla domaćega”. Iako je “vražja sila odsvud oklopila”, tako sinhronizovani da “vrana vrani oči ne izvadi”, ipak su se preračunali. Kad “sve je pošlo đavoljijem tragom”, mi dobro znamo da “ne trebuje carstvo neljudima”, i da ova skupina “čudne bruke, grdne mješavine” ne može pokoriti Crnu Goru.
U trenutku kad “zemlja stenje, a nebesa ćute”, a “pleme moje snom mrtvijem spava”, mi se nadamo da nam se neće “vedro nebo nasmijat grohotom”. Znamo da “nove nužde, rađu nove mjere”, a “odbrana je s životom skopčana”, pa se pitamo “strašno pleme, doklen ćeš spavati”?
Ponovo razmišljemo “što je čovjek, a mora bit čovjek”, i da “pas svakoji svoje breme nosi”, pa je naša obavezada da ostavimo potomcima neugaslu crnogorsku luču slobode.
Nećemo dozvoliti da “zlo se trpi od straha gorega”. I ne očekujemo pomoć od drugih, jer “nada nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke”. Ne plašimo se političke “strašne borbe s svojim i s tuđunom” i vrlo dobro znamo “kako treba s besmtnošću zborit”.
Jer jednoga dana, koji će doći mnogo, mnogo vremena poslije nas, “na grobu će iznići cvijeće, za daleko neko pokoljenje”. Zato nema predaje, i “NEKA BUDE BORBA NEPRESTANA”.Code language: JavaScript (javascript)
