Nesavijesnim održavanjem objekta oštećeno je autentično tkivo zida, štemovanjem za elektrio kablove i klimatizaciju, ali i postavljanjem metalnih nosača rasvijete, što je neprimjereno za enterijer ovakvog objekta. Na zapadnom i južnom zidu objekta zazidana su tri prozorska otvora
Biseri crnogorske kulturne baštine
Piše: Ivan Kern
Santa Marija in Punta jedna je od najstarijih budvanskih crkava sa kontinuitetom postojanja od 12 vijekova. Ovo kulturno dobro1956. je stavljeno pod zaštitu Zakona o spomenicima kulture Crne Gore i uvedeno u Registar nepokretnih spomenika kulture 1961. godine.
Stručnjaci smatraju da ova crkva predstavlja posebno zanimljiv primjer srednjevjekovnih graditeljskih sinteza na Crnogorskom primorju. Kao što potvrđuje natpis uklesan na unutrašnjoj strani sjevernog zida, ovaj sakralni hram podignut je 840. godine, što ga svrstava među najstarije preromaničke građevine u Crnoj Gori.
Iz natpisa koji glasi “Eclesie signum (e)dificavi eclesiam ad onore(m) sce Marie et cum fratre meo DCCCXL” doznajemo da je crkva izgrađena 840. godine.
Sama Crkva Sv. Marije nalazi se na rtu („in punta“), u jugozapadnom dijelu Starog grada, a prvobitno su je podignuli monasi benediktinskog reda, tako da je predstavljala sastavni dio manastirskog kompleksa koji je pored crkve i građevine za smještaj monaha, sadržao i omanji klauster ispod koga se nalazila kripta u koju se moglo ući kroz prolaz na sjevernoj strani crkve.
Istorijat crkve Santa Marija in Punta ne može se sasvim pratiti od vremena nastanka 840. godine kako je zapisano na ploči u zidu crkve. Prilikom osveštavanja Crkve Sv. Tripuna u Kotoru 1166, među prisutnima se pominje opat Crkve Sv. Marija iz Budve.
Crkva je bila u kultu sve do Napoleona kada su je Francuzi pretvorili u konjušnicu 1807. godine. Sa dugim periodima napuštenosti 1956. godinecrkva se sanira i uređuje kao arheološki muzej, da bi poslije zemljotresa 1979. godine bila konstruktivno sanirana i konzervirana sa namjenom teatarskih i koncertnih događaja.
Santa Marija in Punta je tip hridnog lociranja crkava, uobičajen na Jadranskoj obali.
Zbog prilagođavanja terenu crkva je orijentisana u pravcu sjever-jug. To je jednobrodna zasvedena građevina sa nepravilnom pravougaonom osnovom i pravougaonom apsidom.
Više puta je prepravljana tako da je sasvim izgubila svoj prvobitni izgled. Zapadni zid crkve je djelimično zid od bedema-utvrđenja, tako da je nastao jedan neobični arheološko arhitektonski sklop tvrđavsko – sakralne građevine.
Foto: PA
U apsidi postoji plitka kamena niša u kojoj je sve do 1807. godine stajala kultna ikonaBudvanska Gospa kada je prenesena u Crkvu Sv. Ivana gdje se i danas nalazi. Na jugoistočnoj strani crkve iznad sakristije je kvalitetno urađen bazis zvonika koji je po nekim tvrdnjama srušen u katastrofalnom zemljotresu 1667. i nije nikada obnovljen što potvrđuju stare venecijanske gravire.
Jedan nedatirani latinski natpis sačuvan na sjevernom zidu govori o osvećenju crkve svakako poslije neke veće prepravke. Prema epigrafskim karakteristikama slova taj događaj bi se mogao datirati u drugu polovinu 13. vijeka.
Na sjevernoj strani naosa su stepenice kojima se silazi u kriptu u kojoj su bili grobovi što ukazuje na mauzolejsku funkciju manastira. Apsida i prvi dio naosa nastali su u jednoj fazi, da bi očigledno naos u XVII vijeku bio produžen prema sjeveru, kada je vjerovatno i dobio trodjelni zvonik na preslicu, a po detaljima rozete i dva prozora te prepletima i profilacijama na ulaznim istočnim vratima se to može pouzdano tvrditi.
Foto: PA
U elaboratu rađenom 2014. godine može se pročitati da su i nju kao i sve ranosrednjevjekovne svjedoke kulturno istorijske tradicije kod nas bila snašla mnogobrojna oštećenja.
Crkva je bila malterisana, ali je 1956. godine kada je saniran krov, obijen malter i ponovo malterisana. Takođe, grobovi koji su bili u samoj crkvi uklonjeni su i stavljene nove kamene ploče. Tada je crkva dobila namjenu arheološkog muzeja koji je trajao 5-6 godina. Godine 1972. radi se ponovna restauracija kada je obijen malter, a sa veoma kvalitetno očišćenim kamenom i fugama tako da danas predstavlja veoma uspješan primjer transformacije sakralnog prostora za galerijske i koncertne sadržaje.
Foto: PA
Dalje, imovinsko-pravnim radnjama Opštine, suprotnim tadašnjem Zakonu o zaštiti spomenika kulture, otuđena je pripadajuća kripta za koju postoji prolaz u sjevernom dijelu crkve.
Na sjeverni zid crkve danas se naslanja objekat nekadašnjeg samostana, a današnje „Jadranske straže“, koji je kao takav neodvojiv dio Crkve Santa Marija in Punta. Takođe, otvoreni vanjski dio crkve, sadašnja terasa, a nekadašnja isposnica, prisvojen je od strane vlasnika „Jadranske straže“.
Nesavijesnim održavanjem objekta od strane korisnika oštećeno je autentično tkivo zida, štemovanjem za elektrio kablove i klimatizaciju, ali i postavljanjem metalnih nosača rasvijete, što je neprimjereno za enterijer ovakvog objekta. Na zapadnom i južnom zidu objekta zazidana su tri prozorska otvora.
Kripta u zapadnom dijelu crkve je takođe zazidana, ostale su samo stepenice koje su vodile u kriptu. Ona je nelegalno prisvojena i iz nje su izbačeni grobovi sa kostima.
Sada, kako je Portal Analitika već više puta skretao pažnju, Budva i njeno bogato kulturno istorijsko nasljeđe je već ozbiljno ugroženo. To nije gubitak samo za Budvu već će to biti i nenadoknadiv gubitak za crnogorsku kulturno-istorijsku baštinu.
Ako se uskoro ne počnu sprovoditi propisane mjere zaštite, za bojati se, barem na primjeru Starog grada u Budvi, a i mnogim sakralnim objektima u Crnoj Gori, da neće imati na čemu da se sprovode ako devastiranje i zanemarivanje kulturnih dobara bude vršeno ovim tempom.
Analitika
