Milatović je onim što je napisao pokazao da je klasični politikant i da je bolje da ne pominje Oksford, jer mu time samo snižava vrijednost
ANALIZA: Populistička demagogija predsjedničkog kandidata Jakova Milatovića
Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Nema sumnje da je Crnoj Gori više nego potrebno prevrednovanje političke scene i vraćanje politike sa populističkog, pa i uličarskog terena, na teren stručnosti, ozbiljnosti i kredibiliteta.
Poznati svjetski univerziteti, kao što je engleski Oksford, jesu mjesta odakle bi trebalo da dolaze ljudi privrženi nauci, činjenicama i stručnom pristupu prema svim izazovima društva, kojih je danas sve više.
Ali, ako i sa Oksforda dolaze maniri jednog Borisa Džonsona, bivšeg britanskog premijera, onda smo globalno u problemu.
PAMFLET
Čitajući pamflet Jakova Milatovića, predśedničkog kandidata, inače podgoričkog i oksfordskog đaka, o tome što je njegov protivkandidat navodno uništio, aludirajući na Mila Đukanovića, imao sam ośećaj da čitam saopštenje nekog partijskog bota Demokrata, koji je diplomu stekao na „univerzitetu“ u Travniku. Sve vrvi od propagandnih opštih mjesta, izlizanih od upotrebe, bez potkrepljenja bilo kojom činjenicom.
Misli li Milatović, sa svojom političkom demagogijom, da bi „Radoje Dakić“ sa tehnologijom baziranoj na licenci propale firme iz DDR-a mogao biti konkurencija jednom Katepilaru, od koga je na domaćem tržištu bio skuplji, a prodavao se trećim zemljama po dampinškim cijenama?
Kao neko ko je završio ekonomiju na Oksfordu za očekivati je da je edukovan na najboljoj praksi vodećih ekonomija svijeta, na principima održive ekonomije i profita, na principima slobodnog tržišta i tzv. podjele rada. Oksfordski đak bi morao prepoznati koliko je održiv koncept nekadašnje zatvorene socijalističke privrede u uslovima današnjeg slobodnog tržišta mnogo bolje od polaznika našeg tranzicionog visokog školstva, sa pretežno repetativnim ponavljanjem udžbeničkih sadržaja.
Primjera radi, pokušaću da mu objasnim proceduru koju je moja malenkost imala da spoljnotrgovinska firma u kojoj sam radio dobije saglasnosti za privremeni uvoz poljske opreme za otvaranje rudnika boksita Crvena stijena kod Nikšića. Morao sam pribaviti saglasnosti pet državnih institucija: te da se takva oprema ne proizvodi u SFRJ, te da je niko ne pośeduje u zemlji, te da odgovara standardima itd. Ravno dva i po mjeseca traženja dozvole da bi se privremeno uvezla oprema za bušenje rudnika?
Očito da Milatović ima ozbiljne šupljine u obrazovanju kad nije u stanju da razlikuje ondašnje 25-milionsko zatvoreno tržište, na kojem je više od polovine proizvoda bilo na režimu zabrane ili kontingenata, u kojem je uvoz potrošnih dobara na režimu slobodan uvoz bio zaštićen uvoznim taksama i do 60 odsto, u kojem je 60 odsto ukupnog izvoza bilo namijenjeno klirinškom području Istočne Evrope od skoro pola milijarde ljudi, pretežno roba koje teško da bi našle kupca na bilo kom drugom tržištu, sa sadašnjim tržištem Crne Gore od cca 600.000 ljudi, potpuno liberalizovanog i otvorenog svjetskoj konkurenciji, skoro bez ikakvih ograničenja?
Čak i da je Crna Gora uvela zaštitu svog tržišta za sve proizvode koje je proizvodila, firme iz socijalističkog perioda bi propale. Ili bi im genije, kakav je Milatović, obezbijedio plasman na zapadnom tržištu!?
Čitajući pamflet Jakova Milatovića, predśedničkog kandidata, inače podgoričkog i oksfordskog đaka, o tome što je njegov protivkandidat navodno uništio, aludirajući na Mila Đukanovića, imao sam ośećaj da čitam saopštenje nekog partijskog bota Demokrata, koji je diplomu stekao na „univerzitetu“ u Travniku. Sve vrvi od propagandnih opštih mjesta, izlizanih od upotrebe, bez potkrepljenja bilo kojom činjenicom
POLITIČKA DEMAGOGIJA
Molio bih da neko, ko pośeduje tarifnik roba iz osamdesetih godina, taj najbolje poznajem, pokloni ga Jakovu Milatoviću, ne bi li mu malo prosvijetlio um i uvjerio ga u kojoj mjeri je tadašnje tržište bilo zaštićeno.
Ne znam što su za Milatovića giganti, možda bi mu sad to bile i zem-zadruge, ali, kao neko ko se kalio u ozbiljnoj crnogorskoj spoljnotrgovinskoj firmi, znam da većina tih preduzeća nije profitabilno poslovala ni u vrijeme zaštićenog SFRJ tržišta i da, u poređenju sa mnogim drugim firmama bivše SFRJ koje su propale u tranziciji, teško bi se mogle nazvati gigantima.
Što bi Milatović rekao za nekada moćni beogradski Minel sa više od 30.000 zaposlenih, ili MIN Niš sa više od 90.000 zaposlenih, što bi rekao za EI Niš, za Gošu sa svjetski poznatim inžinjeringom, Prvu iskru, Prvu petoletku koja je proizvela monumentalnu hidrauliku kojom je podignuta kupola na Hramu Sv. Save na beogradskom Vračaru, Trudbenik, Rad…
Ili, što bi rekao da u jednoj poljoprivrednoj zemlji kakva je Srbija u tranziciji nestane jedan Zmaj, jedan IMT, jedan IMR? Je li čuo za „Rada Končara“? Zna li Milatović koliki su promet imala ta preduzeća u odnosu na ona koje on naziva gigantima?
Misli li Milatović, sa svojom političkom demagogijom, da bi „Radoje Dakić“ sa tehnologijom baziranoj na licenci propale firme iz DDR-a mogao biti konkurencija jednom Katepilaru, od koga je na domaćem tržištu bio skuplji, a prodavao se trećim zemljama po dampinškim cijenama? Ili, da bi mogao opstati samo sa tržištem Crne Gore, taman da se zabrani uvoz sličnih mašina? Milatović je onim što je napisao pokazao da je klasični politikant i da je bolje da ne pominje Oksford, jer mu time samo snižava vrijednost.
Pravom ekonomisti, koji se ne bavi političarenjem, jasno je da je u uslovima slobodnog tržišta nužna podjela rada. Odnosno, da svaka zemlja nađe mjesto na tom tržištu u onome u čemu ima prednosti i potencijala. Bilo da se radi o prirodnim resursima, ili naučnim, ili ljudskim. Kad se realno sagledaju ta tri faktora onda nije teško zaključiti kakve su bile mogućnosti opstanka firmi koje navodi Milatović u oštroj konkurenciji svjetskih proizvođača!
Uostalom, najbolje da svi zavirimo u svoje prostorije, svoje kuhinje, svoja kupatila, svoje garaže i sami se uvjerimo u to.
RESURSI
Ne treba biti previše pametan pa zaključiti da je glavni resurs Crne Gore turizam. I to ne masovni, zbog veličine obale, već elitni.
Poznati svjetski univerziteti, kao što je engleski Oksford, jesu mjesta odakle bi trebalo da dolaze ljudi privrženi nauci, činjenicama i stručnom pristupu prema svim izazovima društva, kojih je danas sve više. Ali, ako i sa Oksforda dolaze maniri jednog Borisa Džonsona, bivšeg britanskog premijera, onda smo globalno u problemu
O svom doprinosu da se crnogorske plaže pretvore u buvljake, o išćerivanju Aman Resorta, o tome bi Milatović mogao da priča kad pominje što je ko uništio. Turizam važi kao najefektniji vid izvoza roba i usluga, jer ste u situaciji da gostu plasirate sopstvenu produkciju bez konkurencije spolja i zavisnih troškova koji prate izvoz.
Kako sad stvari stoje, najveći profit od turističke potrošnje u Crnoj Gori imaju zemlje iz okruženja, posebno Srbija. Ako je nešto za kritiku, onda je to – a ne što je propao „Radoje Dakić“. A Crna Gora može da ponudi organski kvalitetnije prehrambene proizvode od onih koji se nude iz regiona.
Naravno, Crna Gora može svoje mjesto naći i na energetskom tržištu. Time bi trebalo da se bavi oksfordski đak, a ne prizemnom demagogijom kojom bi da zatruje mozgove najneobrazovanijih slojeva društva. Takvih imamo na izvoz. Ono što nam fali jesu mladi, edukovani, urbani, moderni političari, koji će od Crne Gore da prave modernu, evropsku, uređenu državu, a ne balkansku nedođiju, sa mirisom tamjana i vladavinom najgorih i najopskurnijih.
Umjesto da Milatović ponudi građanima Crne Gore objektivnu sliku stanja crnogorske ekonomije i finansija, da objektivno obrazloži kakve su perspektive Crne Gore, ono što je po vokaciji, on svojim podilaženjem populističkim i nerealnim obećanjima, odlascima kod popova, pokazuje da je samo mali balkanski politikant koji je dobro izučio načine kako da zavede ovdašnju pučinu grdnu.
Pobjeda
