Kad životi i novac koji se ulože u neki projekt ne daju željene rezultate, lider koji je taj pothvat naredio i osmislio obično završi katastrofalno
PUTINOVA PARANOJA
Putin je 23. februara 2022. bio najjači. Mogao je od Zapada i Ukrajine dobiti obećanja koja je htio, a bio je i u situaciji da osramoti britanske i američke obavještajce koji su praktično vikali da će narediti invaziju na svoga suśeda. Tu je nevjerojatno povoljnu poziciju upropastio kada je idućeg dana naredio napad na Ukrajinu. Invazija ga je koštala prilično značajnog broja vojnika, upropastio je vojnu reputaciju Rusije i postao politički izopštenik. Mobilizacije koje je naredio kako bi pokušao spasiti svoju propalu invaziju te hapšenja neistomišljenika unazadile su rusko društvo i proći će više godina prije nego što će se ono vratiti u kakvu-takvu normalu. Putin je napad na Ukrajinu naredio jer ima imperijalne ambicije i iskrivljeni pogled na istoriju, a ne zato da bi je “demilitarizirao” i “denacifikovao”. Rusija Putinovu invaziju skupo plaća, što u životima svojih vojnika, što u novcu, i ta će cijena samo rasti i rasti. Postavlja se stoga pitanje – zašto ruski predśednik od nje ne odustane i spasi što se spasiti da?
Foreign Policy navodi da se kremaljski vožd mogao povući nakon što nije uspio zauzeti Kijev. Njegova je propagandna mašinerija mogla uvjeriti da je postigao što je htio – upozorio Sjevernoatlantski savez i navodne ukrajinske naciste te onesposobio sve alate koje su mogli iskoristiti kako bi naudili Rusiji. Mogao se ugledati na Kinu koja je svoju neuspješnu invaziju na Vijetnam koju je pokrenula 1979. prikazala kao pobjedu. Putin sada više nema đe. Upao je u vlastitu zamku. Upao je u “zabludu nepovratnih troškova” iz koje se nikako ne može iskobeljati.
Ruski predśednik je razloge za invaziju, makar koliko nekoherentni bili, toliko puta promijenio da vjerojatno ni sam više ne zna koliko ih je do sada ponudio. Sa spomenutih “nacista” i “fašista” se prebačio na istorijsko mjesto Ukrajine u Rusiji, a kasnije je ustvrdio da Rusija zapravo ne ratuje s Ukrajinom već sa Zapadom, sa “Sotonom” koji je želi uništiti. Moskvu je na početku pokušao pozicionirati kao osloboditeljicu, a kad to nije uspjelo, pretvorio ju je u žrtvu. Foreign Policy navodi da se lideri takvim retoričkim rješenjima okrenu kada im svi planovi propadnu. Amerika je stalno mijenjala razloge zbog kojih se upuštila u rat u Iraku te zašto je nakon poraza talibana ipak ostala u Afganistanu. Značenje se traži čak i kada se poraz više ne može izbjeći, a sve zato kako bi se opravdala prolivena krv.
Kad životi i novac koji se ulože u neki projekt ne daju željene rezultate, lider koji je taj pothvat naredio i osmislio obično završi katastrofalno. Još je gore ako rezultati budu gori od početne pozicije. Putin to najvjerovatnije zna te zato ustrajava. Ruski predśednik zna da će rat u Ukrajini odrediti njegovu sudbinu. Istovremeno, poput kakvog kockara, ośeća da stalno mora podizati ulog kako bi brzo povratio izgubljeno. Začarani je to krug. Što je broj žrtava veći, to je pobjeda važnija, a da bi se ona ostvarila, potrebno je povećati ulog. Da bi se to povećanje uloga opravdalo, narod se mora uvjeriti da se borba isplati. Kako im inače objasniti da je sve bilo uzalud?
Učesnici Prvog svjetskog rata ośetili su težinu te dileme. Previše je vojnika poginulo da bi se vratili na staro. Američki predśednik Abraham Lincoln je nakon Bitke kod Gettysburga pozvao da se žrtva koja je u njoj podnešena ne omalovaži. Međutim, kada je rat u startu besmislen, pokušaji da mu dade smisao vrlo brzo poprime obilježja groteske. Vlasti upravo u tim trenucima najsnažnije krenu u obračun s neistomišljenicima. Putin je zabranio da se rat u Ukrajini zove ratom. On je “specijalna vojna operacija”. Amerikanci su 1918. donijeli sličan zakon jer niijsu htjeli da moral naroda potone.
Što se tiče strateške strane, agresorov se manevarski prostor značajno smanji nakon što krene u realizaciju svoga plana. Njemci su to naučili iz prve ruke kada su Francuzi 1914. osujetili Schlieffenov plan. Kada je postalo jasno da im je taj gambit propao, Njemci su predložili da se krene u neograničeno podmorničko ratovanje iako su znali da će se Amerikanci zbog toga vjerojatno uključiti u rat. Morali su pokušati da ostvare brzu pobjedu jer bi u dugotrajnom ratu vjerojatno izgubili. Što se agresor više mrda i migolji, to se više zapetlja.
Po Kremlju su se javile i tvrdnje da je Putin u jednom trenutku opsesivno gledao snimke mučenja i smaknuća libijskog čelnika Muammar al-Gaddafi. Zarobljen u zabludi nepovratnih troškova, ograničenog manevarskog prostora te nesigurne budućnosti, Putin će ulje na vatru konflikta dolijevati dokle god ga bude imao ili dok sam sebe ne zapali. Njegov će besmisleni rat, kao i mnogi drugi podjednako besmisleni, u konačnici u Rusiji dobiti nacionalni značaj jer će hiljade Rusa upravo zbog njega završiti pod zemljom.
Nažalost, Putin ne želi čuti ni za kakvo okončavanje rata u Ukrajini. On je svoj Rubikon odavno prešao. Nikad se iz zablude nepovratnih troškova izvući neće. Otišao je predaleko. Poput prestrašenih rezervista koje je unovačio i poslao na ukrajinske tenkove, Putin sada može samo naprijed. Drugih opcija više nema.
