Danas su brojni mediji, između ostalih i britanski Reuters, izvijestili o incidentu na strateškom vojnom objektu u Bjelorusiji – aerodromu kraj glavnog grada Minska, đe su u neđelju odjeknule dvije eksplozije.
Konkretno, radi se o vojnom aerodromu u Mačulišći, a u eksplozijama su navodno oštećeni bjeloruski avion kao i avion ruskih zračno-svemirskih snaga i oprema za čišćenje snijega. Tu su informaciju kasnije potvrdili ruski vojni dopisnici iz te zemlje. Prema izvorima, napad je izveden uz pomoć ukrajinskih bespilotnih letjelica, od kojih je većina oborena.
Prema pojedinim lokalnim i ruskim izvorima, Ukrajinci su koristili šest dronova, od kojih su četiri oborena na putu do vojnog aerodroma. Jedan dron oboren je na nebu iznad objekta, a njegovi fragmenti su pali na servisnu opremu. Posljednja ukrajinska bespilotna letjelica ipak je uspjela „isporučiti“ eksploziv na zrakoplov bjeloruskih zračnih snaga, od čega se vatra proširila na rusku vojnu opremu.
Koja je uloga bjeloruske opozicije?
Nije bilo službenih informacija tj. opovrgavanja ili potvrde ove vijesti iz Minska i Moskve. Barem do sada. Naime, kako upravo prenose ruski mediji, na ovu se vijest šturo referirao portparol ruskog predśednika Dmitrij Peskov, kazavši kako Kremlj ne komentariše medijske izvještaje i telegram kanale o “napadu” na aerodrom Mačulišći, koji se nalazi u predgrađu Minska.
“Ovđe nemamo što da rečemo”, kazao je Peskov, odgovarajući na pitanje o mogućem napadu 26. februara, na aerodrom đe su navodno bazirana i četiri ruska vojna aviona – 3 lovca MiG-31K s hiperzvučnim projektilima Kinžal, kao i avion za rano upozoravanje i obavještajni nadzor (AWACS) A-50. Peskov je naglasio kako se radi o teritoriju Bjelorusije, a da je “Bjelorusija demantovala (ove izvještaje), tu se nema što dodati” .
Ovđe bih ipak ja nešto imao za dodati, a to je, da su se informacije slične vrste, koje su se ranije pojavljivale o napadima ukrajinskih snaga na rusku teritoriju, čak i zračne baze udaljene više od 500 kilometara od borbenih linija na kojima su stacionirani ruski strateški bombarderi – na kraju pokazale tačnima uprkos početnim demantima s ruske strane. Vidđećemo što će, i hoće li uopće, na kraju biti s ovom viješću, o kojoj britanski Reuters danas izvještava kao o mogućoj akciji bjeloruskih opozicionih aktivista tj. gerilaca.
Također podśećam da je, nedavno, prebjegla bjeloruska opoziciona političarka i kandidatkinja za predśednika te zemlje na izborima 2020. godine Svetlana Tihanovska pozvala Bjeloruse na nove proteste i na aktivni otpor aktualnoj vlasti predśednika Aleksandra Lukašenka (kojeg Zapad takvim više ne priznaje, već pojedine njegove ključne zemlje za predśednicu smatraju upravo disidenticu Tihanovsku) , a da su se izjave potpore opozicionim Bjelorusima snažno čule i u prošloneđeljnom govoru američkog predśednika Joe Bidena u Varšavi.
Kijevu ne treba front s Bjelorusijom
On je, tada, već svojom uobičajenom retorikom, osim Bjelorusa, na borbu za zaštitu svoje slobode i demokratije pozvao i Moldavce, dajući im do znanja kako je Amerika „nepokolebljivo“ uz njih i uvijek privržena načelima međunarodnog prava ni zapadnih vrijednosti. U predmetnoj vijesti također treba uočiti jednu bitnu činjenicu: uoptše nije iste težine i važnosti, ako se spomenuti napad na aerodrom kraj Minska stvarno i dogodio, je li napad izvršen od strane bjeloruskih aktivista ili „gerilaca“, ili je to djelo ukrajinskih „gerilaca“ ili pak ukrajinskih oružanih snaga.
Jer ovo drugo moglo bi se označiti kao čin rata s obzirom kako Minsk neprestano izjavljuje, a pogotovo posljednjih neđelja, kako bjeloruska vojska ne sudjeluje u napadima na Ukrajinu niti će to ikada činiti osim u slučaju napada ukrajinskih snaga na bjeloruski teritorij. Također je teško vjerovati da bi samom Kijevu sada bilo u interesu otvarati dodatni front s Bjelorusijom. Naime, osim što Ukrajina nije članica NATO saveza – da bi joj ovaj temeljem člana 5 eventualno pomogao stupajući u rat s Bjelorusijom (to ne bi činio ni da je Ukrajina članica ako bi Kijev samostalno izvršio pojedine rizične poteze vojnog karaktera, slično kako je to krajem novembra 2015. g. učinio turski predśednik Erdogan kada su turski lovci nad granicom sa Sirijom oborili ruski bombarder Su-25 i nakon čega je NATO Erdoganu dao „odbijenicu“ po pitanju pružanja zaštite ako Rusija izvrši vojnu odmazdu jer ne želi zbog njega ulaziti u Treći svjetski rat s Rusima) – Kijev ima i dovoljno problema na svom istočnom frontu. U Donbasu se, naime, već mjesecima odvijaju snažne i iscrpljujuće borbe ukrajinske vojske s ruskim snagama.
S druge pak strane, ako je riječ o bjeloruskim aktivistima kao odgovornima za napad – onda je to već isključivo pitanje Minska i njegovih poteza koje će preduzeti. U svakom slučaju, ukoliko se vijest potvrdi kao tačna, neće biti ni malo ugodna ni za Lukašenka ni za Putina.
Bjelorusija je najveća ruska vojna saveznica i Moskva ima obvezu pružanja zaštite Bjelorusiji – ali samo od vanjske opasnosti. Zato bi, ukoliko bi bila riječ o unutrašnjim previranjima i mogućim sukobima – eventualni vojni angažman Moskve imao intervencionistički karakter pa makar njene snage djelovale i na službeni poziv bjeloruskog državnog vrha.
Rusija sebi ne može priuštiti gubitak Bjelorusije
To se najbolje viđelo i u vrijeme snažnih i dugotrajnih masovnih oporbenih protesta u Bjelorusiji krajem 2020. i početkom 2021. godine nakon spomenutih predśedničkih izbora, đe Moskvi nije padalo na pamet vojno intervenisati iako je stanje po Lukašenka i njegovu vlast u jednom trenutku bilo uistinu kritično. Moskva, naime, ima i druge snažne poluge uticaja koje je iskoristila za pomoć svom savezniku – obavještajnog i protivobavještajnog karaktera, finansijskog, ekonomskog i drugog tipa.
Međutim, da u sadašnjim globalnim i evropskim geopolitičkim i bezbjedonosnim okolnostima Lukašenka i njegovu vlast bilo što ugrozi, uvjeren sam da bi Moskva bez oklijevanja upotrijebila i vojnu silu kao podršku Lukašenkovom ostanku na vlasti. Rusija sebi jednostavno ne bi mogla priuštiti gubitak Bjelorusije. To nije dozvoljavala niti u mirnodopskim vremenima pa bi nešto takvo u sadašnjim okolnostima bilo iluzorno za očekivati.
S druge strane i za Ukrajinu i za Zapad bilo bi itekako poželjno otvaranje unutrašnjeg bjeloruskog fronta – nezavisno čime bi on u konačnici rezultirao – padom ili opstankom Lukašenka. Svaka disperzija fokusiranja Moskve s Ukrajine na nove probleme bjezbjedonosne prirode u njenom okruženju, kao i njeno dodatno iscrpljivanje – u tom je smislu po njih i više nego dobrodošlo.
Dnevno.hr
