za VOMINFO piše: Jovan Čavor
Siromašniji dio Novozelanđana generalno pati od uobičajenih uzroka i simptoma teškog života. Za njihove probleme nema jednostavnog rješenja, tako da je pred državom uvijek teška dilema: 1.) Ulagati značajna sredstva i time privremeno ublažiti simptome; 2.) Prepuštiti taj sloj društva sebi, jer su sva prava rješenja kompleksna i skupa, i ignorisati posljedice. Novi Zeland je u skorije doba više težio drugoj opciji, ali su teške posljedice takve odluke sve vidljivije. Tako je znatno porasao broj beskućnika, učestali su uništavanje i krađa javne i privatne svojine, kao što je u porastu i uticaj gangova koji sve više regrutuju mlade čije brutalno odgajanje ih gura ka pogrešnoj strani zakona. Dakle, svojevrsna getoizacija djelova društva je vidljiva, kao što su vidljive i pogubne posljedice ovog procesa po cijelo društvo. Naravoučenije: Problemi ovoga tipa se ne mogu riješiti ignorisanjem, već se tako samo mogu dodatno i trajno zakomplikovati.
Maltene identičan zaključak može se primijeniti u slučaju dobrog dijela Balkana i ambivalentnog odnosa Evrope i Zapada prema njegovoj jasnoj getoizaciji. Evropa je vjerovatno već dokazala da je nepouzdan oslonac u procesu trajne emancipacije Balkana, kad je olako dozvolila razaranje i regres izazvan infestacijom neofašističkog zla na teritoriji bivše Jugoslavije devedesetih godina, koja je kulminirala tragedijom koja se mogla i morala zaustaviti, i koja je eskalirala teškom primitivizacijom i radikalizacijom regiona. Danas Evropa i Amerika grdno kompromituju svoj imidž, igrajući istu nečasnu igru. Tome shodno, vrijeme je trezvenim očima posmatrati njihovu politiku u Crnoj Gori, koja se od avgusta 2020. bori za opstanak svoje državnosti u brutalnom hibridnom ratu velikosrpske mašinerije, i koja je u toj borbi Davida i Golijata prepuštena sama sebi.
Ovakvim odnosom je Crna Gora od perspektivne zemlje i potencijalne EU članice za kratko vrijeme pretvorena u tmurni, opustošeni geto (i kao takva spremna za Otvoreni Balkan?) u kom je teokratija nova budućnost. Istorija se često rimuje, pa se danas jasno čuje eho 1918. zajedno sa zagluvljujućom tišinom naših “partnera”, koji opet s okupatorima ispod žita truguju i pogađaju cijenu naše zemlje, državnosti i budućnosti.
Ipak, i pored nepovoljnih geopolitičkih okolnosti, kao svaki problematični kolektiv Crna Gora je danas sama sebi najveća prijetnja. Dio naših pogubnih tendencija se ogleda u surovoj destruktivnosti, kratkovidosti, sujeti, inatu, koristoljublju, ili pukoj zloj namjeri zbog koje su se mnogi usudili sudjelovati u uništenju svoje države, i koji su imali spreman izgovor prinijeti granu plamenu koji je zaždiven avgusta 2020. podno temelja njihove sopstevene domovine. Njima ne smeta nikakva getoizacija; naprotiv, beznađe i civilizacijsko srozavanje društva koristi njihovim trenutnim sitnim interesima, i samo ubrzava put prema spasenju u režiji Srpske Pravoslavne Crkve, odnosno uspostavljanju teokratije, pomoću koje će nestankom Crne Gore svi njeni problemi biti riješeni.
Možda i ključno pitanje u susret sudbonosnim predśedničkim izborima je koliko će se tih ljudi suočiti sa proteklih dvije i kusur godine pakla u zemlji, i odlučiti da ne žele biti saučesnici njegovog prolongiranja. Kako god bilo, siguran sam da će i dalje biti onih imbecilnih lažnih moralista (nekih već pripitomljenih pri koritu nove vlasti) koji u narcisoidnom zanosu previše uživaju u pokušajima destrukcije DPS-a da bi shvatili što to danas znači za Crnu Goru. Možda je i suvišno reći, ali zaslužuju prezir, kao i da zadrže za sebe tu idiotsku premisu da je prvo potrebno sa litijašima uništiti DPS da bi se izgradila nova Crna Gora.
Konačno, kristalno je jasno da politička sudbina Crne Gore nalaže da će u njoj svaki izbori biti sudbonosni po njenu državnost dok se bude morala odupirati uticaju crne rupe velikosrpskog hegemonizma. U takvom političkom kontekstu, svaka crnogorska pobjeda je zlata vrijedna dok ne iznjedrimo bolju. A onaj ko to i dalje nije shvatio, zaslužuje teokratski brlog i njegove retrogradne tekovine, s Crnom Gorom kao bezimenom gubernijom “srpskog sveta”.
(Autor je doktor primijenjene lingvistike, doktorirao je 2020. na Oklandskom Univerzitetu, na temi identiteta)
