AIDA ORAHOVAC-KUČ
Za VOMINFO priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista
U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Aida Orahovac Kuč je rođena u Podgorici 1985. godine i diplomirani je ekonomista po struci. Pisanjem se bavi još od srednje škole, njena poezija i proza do sada su zastupljene u mnogim književnim časopisima širom regiona, kao što su ,,Rukopisi“ iz Pančeva, ,,Zlatno pero“ iz Zagreba, ,,Una stihom zagrljena“ Bihać, ,,Kolumna“ iz Sarajeva i mnogi drugi. Dobitnik je plaketa i nagrada za poeziju i prozu u regionu. Autorka je zbirke poezije ,,Milenijum“ i knjige za djecu ,,Đeca iz ulice osmijeha“.Članica je Foruma mladih pisaca KIC-a ,,Budo Tomović“ iz Podgorice. Osim književnošću dugo godina se bavi i fotografijom i slikarstvom za šta je završila ljetnji kamp u Parizu 2015. godine.
PODGORIČANKA
Ugledao ju je
i noć je po njoj ime dobila
koraci laki ne dodiruje zemlju
hodala je i ženstveno i odlučno
kao srna i lavica.
Jedan mali san davno sanjan
probudio je u njemu žar ljubavi
njen pogled hladan kao Morača
a opet topao kao Podgorica
grad te zanosne žene
što je ukrala jedno srce vrelo
srce sugrađanina koji ju je želio voljeti.
Suptilno se sa ramena njenih skotrljao šal
jedan mali plavi šal što ga je kao krunu znala nositi
noćas će njemu na grudima mirisati
gasiti čežnju zarobljenog srca
noćas je mislio na nju slao joj svoje uzdahe.
Hodao je gradom noseći ispod kaputa miris ruže
ruže što joj je htio dati
slagao je ispod jastuka sve snove
što je sa njome htio sanjati
i kutiju gdje su stajale zvijezde
koje je za nju htio nebu ukrasti.
Za nju njegovu sjenu
tu zanosnu ženu
za koju je Moraču htio ukrotiti
Ribnici boje promijeniti
za njegov san te vrele noći podgoričke
i njegovu stvarnost iz starovaroške ulice
za njihov dom najljepši grad Podgoricu
za onu noć na tihoj Ribnici
utišala je valove da se njihovih srca
otkucaji čuju dok Skaline novu ljubav ispisuju
ruža ispod kaputa miriše još za nju
za njegovu Podgoričanku.
ODRAZ U OGLEDALU
Svaki moj dan na nju miriše
pjesma nenapisana u svakom
se stihu sa njenim likom susrijeće.
Oči nam se ne smiju sresti a ni
ruke ponovo dodirnuti iskra će
stara ponovo zasijati.
Još joj u glavi čujem korake
tiho iz sna u javu prelaze
i već znam da ova priča
ne može doživjeti kraj.
Nijesmo uspjeli ni voljeti se
a ni rastati nećemo uspjeti
ni odoljeti usnama koje još
na ljubav mirišu.
Naše zakletve da je kraj ostaju
zaboravljene sila ljubavi ne
dozvoljava da budu ispunjene.
Kao tišina noći koja tiho
note plete izgubljen gledam
u mjesec kao malo dijete.
Više je nema tu a ne prestaje
biti moj odraz u ogledalu.
MILENIJUM
Planine odjeknuše tada svu njihovu gordost
sažeo je bolan krik zaplakalo je nebo.
Utihnuše ptice i galebovi sinji zvona silom
ućutaše orlovi redom spustiše krila.
Nebom se prolomi grom crni oblaci zaigraše
kolo pao je barjak slobode nestalo je i oro.
Plakala je porobljena zemlja za slobodom.
Okupilo se kukavičje jato da donese već
spremlejnu smrt krvlju je obrisan svaki trag
zarad carstva novog. Gorjeli su anđeli živi spaljeni.
Posrnule zvijeri harale su gorom nijema usta junaka
okupa krv. Usnula je gora svoj stoljetni san za njom
usnuše i soko i oro. Odjek bola planina čuva za
pokoljenje novo.
Silazeći sa planine slavom vjenčane vila raširi krila
nad usnulom gorom pozivajući pokoljenje novo da
usnulu goru proljećem probudi i orlove njene vine visoko.
Nabujalom crvenom rijekom plivalo je pokoljenje novo
Za kukavičje jato istorija je sačuvala crno slovo.
Dok majsko sunce crnim oblacima na nebu sudi
novi milenijum usnulu goru budi nijedna tama ne
doživi vječnost.Vijek cijeli ostaje za nama sva
lutanja i bespuća orlovi su stresli prašinu sa krila
i uzletjeli visoko. Milenijum je dočekala gora kruna slobode joj na glavi zasija u toj zori majske boje
