Piše: Đorđe Šćepović
Neću otkriti pedofiliju u Crkvi Srbije ako kažem da su Crnogorci od pamtivijeka patili od kompleksa niže vrijednosti. Da su sami sebi na pleća tovarili inferiornost. Manjak značaja. Da su širom otvorenih usta zijevali u Beograd i druge gradove regije. Da su zatvarali oči, i zapušavali nos pred ljudima kojima je Crna Gora uvijek bila dovoljna. I koji su u svojoj Crnoj Gori i za svoju Crnu Goru podnosili žrtvu, bez bilo kakvih očekivanja, bez bilo kakvih nadanja da će ih za to neko nagraditi.
Neću otkriti šovinizam Vesne Bratić ako vam kažem da je bivša vlast na ključnim pozicijama u kulturi, uporno i bez ušiju za česte i opravdane kritike, postavljala pogrešne ljude. One koji su svoja namještenja najčešće zasluživali opsluživanjem nekog važnog, Nekog iznad. I to se događalo u kontinuitetu. U gradovima, i u provincijama. A provincija u ovom slučaju nije zabit do koje je teško stići, već, kako je Danilo Kiš odredio nacionalizam: negativna kategorija duha. Provincija, palanka, varoš, svejedno. U kojoj se jednom godišnje održava neki festival kulture. Recimo “Ratkovićeve večeri poezije”. A na čelu ustanove, koja, recimo, organizuje jedan takav festival je čovjek provincije, čovjek palanke, silnih ambicija i skromnih mogućnosti. No, pitanje je otkud taj i takav čovjek tu? Već sam ranije odgovorio, ali valja ponoviti: taj je zamijenio nekog ko je bio iznad njega, jer je onaj što je bio iznad njega zamijenio nekog ko je bio iznad njega, tako vam to biva, znate? A čovjek provincije je svog prethodnika zadužio servilnošću, a samim tim i zaslužio važno mjesto u varoši. Zbog svega onoga što je uzrok “Risto Ratković” je decenijama predodređen za pjesnike iz regije. Jer u očima malog palanačkog čovjeka ključno je u palanku dovesti nekog izvan Crne Gore. Jer onda će mali palanački čovjek možda pozvanima i nagrađenima u ruke ugurati svoje knjižuljke, i biće važan, dan, ili dva, koliko već traje festival.
