Politička elita suverenističkog bloka se, zapravo, ponaša kao da je Crna Gora poslije referenduma rodila kopile a ne obnovila svoju državu na demokratski način.
25.02.2023. 07:25
Kao da smo se, iz dana u dan navikli na šćućureni dramski tajac gledajući kako nam se država rastura sa svakoje strane. Od svake rđe i rđišta. Crna Gora, zaista, pada kao nikada do sada. Bolesnik pod Lovćenom. Jedan originalni fićfirić Crnu Goru tako superiorno, uvježbano, lagatorski, okreće oko malog prsta, ponižavajući svakog avizanog građanina ove zemlje.
piše: Borislav Jovanović
Ako Crna Gora nije zavijena u crno 16. oktobra, 2016. pokušajem državnog puča, onda je to više nego ikada urađeno 30. avgusta 2020. Dvije vlade novodošle vlasti koje su oborene, ali čijim vladavinama nema kraja, samo su znak nekakvog salonskog otpora puzećoj, kolaboarcionbalističkoj, amputaciji Crne Gore od Crne Gore. Tako se umjesto puča obojenog krvlju desio puč koji je dizanjem ruke u parlamentu za zakone koji su mogli, i mogu, kršiti sve što je imalo konstrukt Suverene Crne Gore odnosno, obnovljene države, postigao cilj. Sve u stilu Makijavelija.
Ustav je gažen i fizički i leks specialis, odnosno anarhičnom diktaturom, kad gođ je trebalo prečicom demontirati državu, što brže. I sve to pod tako providnim izgovorom da to treba uraditi kao spas od prethodne vlasti, odnosno, partije. A radilo se i radi u duhu srpskog sveta, o demontaži crnogorske države i stvaranja uslova za njeno oblačenje u folklornik velikosrpskog okrajka. U zamjenjivanju ne samo simbola Crne Gore već i imperativnom brisanju crnogorskog imena kao ortodoksnog simbola Crne Gore i njene istorijske crnogorijade. Uz veselo hegemonističko – unitarističko, podizanje crnog barjaka nad Crnom Gorom.
Novac i političke mantije su potopile Crnu Goru. Ođe veći uticaj na građane imaju mjesni parosi nego opštinske, često samo formalno, idenpendistička partijska rukovodstva. Niko da odgovori na priču o sprženoj zemlji kako je sada riječ o nečem još gorem – o sprženoj državi. O prženju identiteta.
Isto tako opozicija nikako da preuzme inicijativu, da promijeni retoriku i učini je akcionom, odlučnom, u odbrani sopstvenih državotvornih dometa. Da iznese na viđelo infrastrukturu koja je promijenila Crnu Goru, pogotovo.
U Parlamentu imamo, uglavnom, dijalog jednog evropeiziranog kamernog orkestra i guslarsko – trubačkog nadglasavanja. To je strategija slabijega. Što više galame i laži to više banalnog populizma. Politička elita suverenističkog bloka se, zapravo, ponaša kao da je Crna Gora poslije referenduma rodila kopile a ne obnovila svoju državu na demokratski način. Vrnula se tamo đe joj je i mjesto.
Nije, zapravo, ovo što stoji u naslovu ovog teksta nikakvo prećerivanje, niti epsko kukumakanje, lament nad lamentima za svjom zemljom, još manje neki crnogorski nacionalizam, ili kako se to eufemistički kaže od onih koji Crnu Goru više ne mogu gledat svojim očima, crnogorski ekstremizam.
Nije. A ako već jeste, neka je.
Crnogorski nacionalizam je za vladajuću kupljevinu sve što je odbrana elementarnih, esencijalnih, prava jednog naroda za kojeg je jedan, među mnogim uglednim Evropljanima 19. vijeka rekao da je Crna Gora Robin Hud Evrope. Sve, pa, eto, SJeSJeizam iIi jedna fonema koja je kao i svaka fonema na ovom svijetu proizvod organskih, prirodom urođenih jezičkih tokova. Sličnu sudbinu imaju i knjige koje govore o velikim zločinima nad crnogorskim narodom, odnosno, o njegovom pošlovjekovnom zavijanju u crno. Već je riječ o nagonskoj potrebi za samoodržanjem. Da se još jednom kaže nešto za sve ovo što nam se ovih apostolskih i ekspertskih, te manjinsko /podmanjinskih vlastodržaca, dešava.
Što manje više svi vidimo i svi znamo. Ali, kao da smo se, iz dana u dan navikli na šćućureni dramski tajac gledajući kako nam se država rastura sa svakoje strane. Od svake rđe i rđišta. Crna Gora, zaista, pada kao nikada do sada. Bolesnik pod Lovćenom. Jedan originalni fićfirić Crnu Goru tako superiorno, uvježbano, lagatorski, okreće oko malog prsta, ponižavajući svakog avizanog građanina ove zemlje.
Uz sve to mi, uglavnom, ćutimo postojano kao klisurine, proklet bio izdajica svoje domovine. Ili, kako to u Himni Crne Gore stoji Oj, svijetla majska zoro, majko naša Crna Gora.Sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja. Pjesma nad pjesmama kao pjesma bez pjesme. Ima li ovoga jada, ovakvoga grdila od uništavanja sopstvene zemlje od manjine revanšistički opijenih faca i većine njenih zabezeknutih lojalista. Ptanje je suvišno ali se postavlja od muke. Kako zaustaviti ovaj anticrnogorski cunami s početka trećeg milenijuma.
Mi nećemo postati Ukrajina jer smo to već postali. Ne tenkovima već potuđenicima. Svoju moć pretvorili smo u nemoć.Nas ne može spašavati niko drugi niti je to ikad bilo osim nas samih. Crna Gora je pobjeđivana samo onda kada su je iznevjeravali njeni matični sinovi.
Samo nas mogu spasiti rodoljubivi, patriotski, ničim osim svojim nacionalnim i građanskim bićem, naši birački glasovi. Naša individualna i državotvorna i nacionalna, građanska savjest. Niko nam neće priteći upomoć ako nijesmo svjesni svojih istorijskih i državotvornih obaveza. Neka nam vjernost državi bude jača, konačno, danas ili nikad, od vjernosti partiskoj članskoj karti.
Ostavimo partije i njhove simulacije.
Lične kalkulacije i soliranja.Njihovo sagledavanje više svoje a ne državne sudbine. Danas su u Crnoj Gori najsigurniji oni suverenisti koji nijesu članovi ni jedne partije. Sve ostalo je palanačka i užegli samofoteljizam. A đe je fotelja Crne Gore baš je koga briga. A sve nešto ka guske ćukamo.
Antena M
