Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović
Na izmaku ove 2022. godine, mnoga poznata lica, pretežno iz svijeta politike, oglasila su se u medijima, dajući odgovor na pitanje: Šta je, po vašem utisku, obilježilo godinu za nama? I bi raznih odgovora. I ovakvih i onakvih.
Dok sve to isčitavam, promišljam i ispitujem se, prisjećam hogađaja i njihovih djelatnika.
Ali, jedan odgovor odmah se ukaza. I ne da mira. Isprsio se, stao u prvi red. Čini se iskoračio ispred svih. Ma, upada u oči kako kod pogledaš. Ne možeš da ga zaobiđeš. Podigneš pogled, iznad njega, da osmotriš druge. Ne ide. Jer, on se odmah izdigne. Nekako, velik, prevelik, rogobatan.
Još se i oglasi. Kao prijeteći zavika: Alooooo, ne preskači me pogledom. Džaba to činiš. Ne pravi se da me ne vidiš. Ada, vidio me svako. Na hiljadu mjesta. Tokom cijele godine. I upamtio. Zovem se MRŽNJA.
I poče glasno, teškim glasom, da nabraja svoj učinak:
Mržim državu u kojoj živim!
Mrzim onu crvenu zastavu što se često vijori, meni u inat!
I onog orla na njoj što se zori!
Mrzim onu majsku pjesmu!
I Belveder mrzim!
Ma, mrzim, mrzim ………..
I dok nabraja, kao da mu glas posustaje. Odjednom utihu Nestade mu dah. I pade. Okupiše se oko njega. Više se nije moglo vidjeti što se dešava. Jedino se moglo čuti:
Mrtav je. Ubi ga mržnja!
I što još da se kaže. Osim, srećna nam bila Nova godina. Bez mržnje. Jer, izgleda da stvarno ubija. Namrtvo.
