Zbigniew Brzezinski, čuveni američki geostrateg poljskog porijekla, svojedobno je geopolitiku usporedio s velikom šahovskom pločom. Aludirao je na to da geopolitički suparnici jedni druge nastoje pobijediti povlačenjem promišljenih, mudrih, dalekosežnih poteza, pri čemu se u svrhu konačne pobjede nerijetko i žrtvuju pojedine figure.
I ta je “receptura” nadaleko poznatog geostratega sigurno vrijedila – ali samo donedavno. Naime, usudio bih se reći kako od te primjerene usporedbe više nije ostalo ama baš ništa. Ne samo zato što su šahovske figure na globalnoj geopolitičkoj ploči već više od jednog desetljeća porušene pa se odluke strateškog karaktera donose ad hoc, ovisno o trenutačnom stanju “na terenu”, nego još više zato što se zbog nastalih deformacija na geopolitičkoj tektonskoj ploči više ne žele ni čuti ni vidjeti, a kamoli u obzir uzimati interesi i strahovi suparnika. Umjesto toga, mahnito se tjera po svome, prema onoj ili će biti po mome ili te neće biti.
A kada su stvari tako postavljene, onda je i jasno da više ne može biti riječi o igri i nadmudrivanju umova pa tko bude uspješniji pobjeđuje, a protivnik se povlači i suparniku pruža ruku, svjestan tko je u tome trenutku jači. Umjesto “igre”, sada je na globalnoj geopolitičkoj sceni riječ isključivo o ultimativnim stavovima pa onda i nema kompromisa.
Što je još gore, završetkom ozbiljne igre počeo je opasni i suludi igrokaz. Umne i duboko promišljene poteze prijašnjih ozbiljnih generacija političara zamijenila je politika zaglupljivanja masa i hrabrenja samih sebe na ustrajnost “na putu istine i pravde”. Redaju se summiti, sastanci, konferencije na kojima se medijski u prvi plan ističu već mnogima iritantna međusobna grljenja političara i državnika, naslikavanja s lažnim osmijesima, različiti performansi s potpisivanjem zastava, mahanjem transparentima, štipanjima za stražnjice, uvjeravanjima svih i samih sebe kako su baš oni ti, od Boga izabrani, koji će predvoditi svijet i bez kojih on nema nikakve šanse.
Iste fraze
Drugim riječima, ne nužnost rješavanja problema, već PR i percepcija koju doživljavaju obični ljudi koji sve to promatraju postali su svrha – za osobne karijere, za užitke i dobitke, za ega, za medije. Pritom se potpuno iz vida gubi ono glavno: da je za sve, pa i za to, tako profano – potreban prije svega mir, kojemu bi takvi sastanci i konferencije – logično, trebali i težiti.
Sjećam se, tako, dana iz svoje mladosti, kada sam na televiziji gledao međunarodne političare i različite skupove na kojima se razgovaralo o “visokoj politici” – za obične smrtnike teško shvatljivoj i dokučivoj. Na licima tih političara nije se vidjelo ništa drugo nego ozbiljnost, spremnost i odlučnost, a osmijesi su bili rezervirani isključivo za kratka, kurtoazna rukovanja pred objektivima kamera ili fotoaparata – nakon čega se počinjalo raditi. Takvi su političari kod ljudi izazivali strahopoštovanje i oni su im više-manje vjerovali da su sposobni rješavati njihove i svjetske probleme. Pa ako uvijek i svi i nisu bili sposobni, tomu su barem iskreno težili – shvaćajući teret odgovornosti koji nose na svojim leđima jer vrijednosti su tada bile drukčije. Danas, međutim, nema ni dovoljno sposobnosti ni odgovornosti, niti je koga za to uopće briga.
Sada se, zbog toga, sve pretvorilo u jedan veliki politički cirkus, u kojem se ljudima odašilju poruke kako je sve u redu, mi sve držimo pod kontrolom, vi nas samo i dalje podržavajte na izborima jer mi smo oni koji vam jamčimo “i kruha i igara”. Pritom se problemi građanima predstavljaju kao privremeni i rješivi, samo treba malo strpljenja, dok se stvarna opasnost gura u drugi plan, kao da se njezinim ignoriranjem može učiniti da ona nestane.
U tom se opasnom sukobu Zapad sve više postavlja kao onaj koji ignorira opasnost: ponavljaju se fraze “mi nismo u ratu s Rusijom i ne želimo eskalaciju, mi samo pomažemo Ukrajini da se brani”. Međutim, koliko god to bilo opravdano s moralne točke gledišta – pomoć napadnutoj zemlji, problem je u tome što konstatacija i činjenica jeste li vi s nekim u ratu ili niste ne ovisi o vama, nego o vašem protivniku koji vas ili doživljava stranom u sukobu ili ne. A kada vas zemlja koja je uz to i nuklearna velesila ne doživljava onakvim kakvim vi želite, neozbiljnosti ne bi smjelo biti mjesta. Rusija, naime, o Zapadu kao sudioniku rata već otvoreno govori i u najvišim strukturama političke i vojne vlasti, pri čemu govori o, citiram, “totalnom hibridnom ratu Zapada protiv Rusije u Ukrajini”, koji se prenio i na globalnu razinu, o permanentnoj i sve većoj vojnoj i financijskoj pomoći Ukrajini, o NATO-ovim vojnim instruktorima u toj zemlji, planiranju cijelih vojnih operacija ukrajinske vojske od profesionalnih vojnih stratega NATO-a, pružanju sofisticirane obavještajne potpore dronovima o pokretima i razmještaju ruskih snaga, do satelitskog navođenja ukrajinskog oružja na precizno određene ciljeve.
Zanimljivo je da ove optužbe Moskve Washington i ne opovrgava. Je li onda NATO uvučen u rat s Rusijom ili je za to ipak potrebno slanje službenih vojnih postrojbi, sada je još stvar isključivo prava. Jer s pravne točke gledišta NATO nije u ratu: njegovih regularnih snaga u Ukrajini nema, rat nije službeno objavljen i sl. Ali rat službeno nije bio objavljen ni Libiji, pa ni našim susjedima, Miloševićevoj SRJ 1999., što ne znači da rata nije bilo.
Crvena crta
Dakle, svođenje ovako opasnog problema kakav je ukrajinski na igru riječi i tezu da “nismo u opasnosti jer je mi ne želimo” sigurno nije ni ozbiljna ni odgovorna politika.
Koliko je stanje zapravo eksplozivno i konfuzno, svjedoči činjenica kako je zamjenica američkog državnog tajnika Victoria Nuland u petak 17. veljače izjavila kako Sjedinjene Države podupiru ukrajinske napade na Krim i da bi Krim u najmanju ruku trebalo demilitarizirati.
A samo dva dana ranije, američki medij POLITICO objavio je vijest kako je na Zoom-sastanku s nekoliko osoba državni tajnik Antony Blinken rekao kako bi “ukrajinski pokušaj ponovnog preuzimanja Krima bila crvena crta za Vladimira Putina koja bi mogla dovesti do šireg ruskog odgovora”. Isti je medij odmah konstatirao da će “komentari glavnog američkog diplomata zasigurno frustrirati Kijev”.
Moskva je odgovorila istog petka kada su objavljene riječi Victorije Nuland. Ruski MVP reagirao je oštro, optuživši SAD da odobravanjem napada na Krim potiču Ukrajinu na eskalaciju rata te upozorio da je Washington sada izravno uključen u sukob jer “neki luđaci” sanjaju o porazu Rusije. “Sada su američki ratni huškači otišli još dalje: potiču kijevski režim na daljnju eskalaciju rata”, rekla je glasnogovornica Maria Zaharova novinarima.
Nastavljaju se višemjesečne snažne borbe na istoku zemlje u Donbasu, pri čemu se svi svjetski analitičari slažu kako su ruske snage one koje su od kraja prošle godine preuzele inicijativu i koje postižu, istina, vrlo spore, ali ipak pomake na liniji dodira u svoju korist. Također većina promatrača i na zapadu i u Rusiji slaže se da je ruski vojni vrh u područja Ukrajine pod svojim nadzorom poslao nova značajna vojna pojačanja, od ujesen mobiliziranih vojnika koji su prošli višemjesečnu dodatnu vojnu obuku do nove vojne opreme i tehnike.
Zapelo s tenkovima
Pritom ih većina smatra kako Rusija priprema novu veliku ofenzivu, ali se još ne zna na kojem dijelu bojišnice, što je problem za Kijev jer mu rasteže vojne kapacitete. S druge strane, Moskva ne isključuje ukrajinsku ofenzivu nakon što kompletira svoje snage novim borcima, a riječ je, navodno, o dva korpusa koji se uvježbavaju na zapadu, u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, kao i o tenkovima s čijom je isporukom neugodno zapelo.
Tako je, na novom sastanku ministara obrane zemalja NATO-saveza u Ramsteinu 15. siječnja, bilo odlučeno da će osam država članica isporučiti tenkove Leopard 2 Kijevu. Već idućeg dana od toga su odustale Nizozemska i Danska, da bi njemački ministar obrane Boris Pistorius novinarima rekao kako Poljska ima velikih problema s tenkovima Leopard 2 A4 koji su neispravni i kojima je nužan remont. Zato se očekuje da oni neće stići u Ukrajinu prije travnja.
S druge strane, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je u noći na 17. veljače, u svom videoobraćanju, kako mu je prioritet zadržati ruske napade i pripremiti se za eventualnu ukrajinsku protuofenzivu. Rekao je upravo ono što sam napisao u prethodnoj analizi prije tjedan dana – da je to sadašnji prioritet Washingtona.
Kao još jednu novost vrijedi spomenuti da su u noći 14. siječnja ruske zračne i raketne snage prvi put izvršile udare na ukrajinska proizvodna energetska postrojenja od Lavova na krajnjem zapadu do Harkiva i Odese, i to ne samo na sustave prijenosa odnosno opskrbe električnom energijom poput trafostanica ili dalekovoda kako je bilo do tada. Dana 16. veljače ruske su rakete pogodile i najveću ukrajinsku rafineriju nafte.
To su sve golemi problemi za Kijev koje više on ne uspijeva na vrijeme popraviti, ne samo zato što nedostaje rezervnih dijelova za obnovu električne mreže nego i zbog činjenice da sve to postaje vrlo skupo, a opasnosti od novih napada ne samo što nisu otklonjene nego su još veće.
Potpuna pogreška
Tako je Reuters, izvještavajući o napadu na spomenutu rafineriju, rekao kako je od najmanje 36 projektila koje je Rusija ispalila uništeno njih oko 16, “što je niža stopa od normalne”. Rusi pak već odavno opovrgavaju bilo kakve značajnije uspjehe ukrajinskog PZO-a u pogledu obaranja njihovih raketa, pri čemu se pozivaju i na samo stanje stvari u ukrajinskoj energetskoj sferi.
Međutim, i dalje se ne napada ukrajinska ključna prometna infrastruktura poput mostova, cestovnih i željezničkih vijadukta, tunela, i to usprkos sve češćim zahtjevima da se to čini ne samo od ruskih vojnih analitičara nego i od umirovljenih generala čiju riječ Rusi vole čuti i koje tradicionalno uvažavaju. Oni, o nužnosti toga, a zbog, kako navode, spašavanja života ruskih vojnika i civila – otvoreno govore u državnim medijima. Jer sva vojna tehnika koja sa zapada stiže u Ukrajinu i na bojišnice na istoku zemlje, mora proći upravo preko tih infrastrukturnih objekata. Zračnog prometa s Ukrajinom vanjski svijet nema.
Još jedna zanimljivost sada se ogleda u ruskom javnom diskursu.
Uoči prve godišnjice ruske invazije posve se otvoreno, i među aktivnim političarima i analitičarima, kao i u medijima, govori o velikim ruskim greškama učinjenim prošle godine vezanim uz ukrajinski rat. Ondje više gotovo nitko ne skriva činjenicu da je bila riječ o potpuno pogrešnoj procjeni državnog vrha da će specijalna vojna operacija (SVO) trajati samo nekoliko dana i da u Ukrajini “prolijevanja krvi” gotovo i neće biti. Čak je i parlamentarna oporbena stranka Jabloko ovih dana javno iznijela svoje stavove o nužnosti žurnog završetka rata jer je sada, kako kaže – najvažnije zaustaviti daljnju pogibiju vojnika i civila. Sve se to čini bez opasnosti da će za takve stavove ili kritike netko od njih biti zakonski sankcioniran.
Velika čistka
Međutim, tu ne smije biti zablude jer je stvar u nečem posve drugom u odnosu na eventualni rast nezadovoljstva i pobune ruske javnosti protiv Putina kako bi se iz rečenog odmah moglo pomisliti. Upravo suprotno: ovakvo slobodno iznošenje kritika na račun provedbe SVO-a rezultat je činjenice da ono dolazi u okolnostima nikad veće potpore državnom vrhu u politici nastavka rata. Prema istraživanjima tamošnjih instituta javnog mišljenja, SVO trenutačno podupire 80 posto Rusa, a njih 20 posto je protiv. Ta petina ispitanika – protivnika rata, međutim, ne spada a priori među one radikalne oporbenjake koji su već uglavnom napustili Rusiju nakon početka invazije, već su to obični ljudi koji jednostavno izražavaju svoj politički stav.
Ali ono što se u Rusiji sigurno radi jest to da se sve više s javnih pozicija uklanjaju one osobe koje pozivaju, kako se to službeno tumači, na defetizam, koje šire lažne vijesti o broju poginulih ruskih vojnika i čije djelovanje šteti ruskim nacionalnim interesima. Ako je Zapad u bilo čemu “uspio” u Rusiji – to je da je Putinu omogućio ne samo ušutkivanje onih snažno kritički orijentiranih političkih snaga i pojedinaca na koje se Zapad godinama oslanjao u svojim kritikama ljudskih prava i demokracije u Rusiji nego i ubrzanje njihova odlaska iz zemlje, kao budućih vječnih disidenata – neopasnih za rusku političku nomenklaturu u uvjetima potpuno poremećenih odnosa sa Zapadom.
Ruski državni vrh više se ne osjeća ugroženo od bilo kakvih unutarnjih potresa – bilo da je riječ o SVO-u, bilo da je riječ o učincima koje proizvode oštre zapadne sankcije. Drugim riječima, Moskva je uspjela od ukrajinskog rata, koji je planirala završiti brzo i zapravo ga svesti u kraći i ograničeni regionalni sukob a pretvorio se u potpunu suprotnost, u zemlji stvoriti percepciju egzistencijalnog sukoba i za Rusiju i za ruski narod koji ona mora dobiti bilo na vojnom, bilo na diplomatskom polju ostvarenjem već poznatih ciljeva. Prije svega onih strateškog sigurnosnog karaktera koji se protežu ne samo na Ukrajinu nego i na međusobnu stratešku sigurnost Rusije i Zapada.
Kaos na pomolu
Uspostava nekih minimalnih sigurnosnih pravila igre sada je krajnja nužnost jer se i svi ostali odnosi Rusije i Zapada ubrzano kreću prema nuli i prijete kaosom.
Na prošlotjedni prijedlog 10. sankcijskog paketa EU-a protiv Rusije ruski parlament je u četvrtak odobrio odbacivanje svih obvezujućih sporazuma koje je Rusija morala poštovati na temelju svoga članstva u Vijeću Europe kojeg više i nije članica. Predsjednik parlamenta Volodin govorio je i o mogućoj konfiskaciji svih zapadnih aktiva u vrijednosti od više stotina milijardi dolara ako se krene u konfiskaciju ruske državne imovine na zapadu s ciljem financiranja pomoći Ukrajini – što se u EU-u otvoreno najavljuje. Prethodno se ruski šef diplomacije Sergej Lavrov u svom dugom govoru zastupnicima nikad oštrijim riječima obrušio na Zapad i na njegove vrijednosti, navodeći kako su pravila, na čije poštovanje ovaj sada poziva svijet – za Rusiju “potpuno neprihvatljiva”.
S obzirom na to da je vidljivo da se Rusija pred Zapadom ne povlači i da reagira simetrično, kao i činjenica da je i Zapad ukrajinski rat označio kao za sebe egzistencijalan – ali prije svega u odnosu na njegove globalne refleksije geopolitičkog i geoekonomskog karaktera – jasno je kako su pregovori između dviju strana sada nemogući.
Na samom početku ruske invazije SAD je obećao i slao velike količine oružja Ukrajini za njezinu obranu. Stanje se promijenilo početkom travnja, kada su ključni američki stratezi, uvidjevši velike probleme u koje je zapala ruska vojna operacija, zaključili da je Rusiji moguće nanijeti veliki vojni ili strateški poraz na tlu Ukrajine i tako je dugo “izbaciti iz igre” na globalnoj razini. Tada su donesene odluke o isporukama suvremenijih i ubojitijih oružja, poput HIMARS-a, a NATO-ovi savjetnici aktivnije su se uključili u pomoć ukrajinskoj vojsci. Vrhunac uspjeha te promijenjene strategije bile su uspješne ukrajinske ofenzive u kasno ljeto oko Harkiva i na desnoj obali južnog dijela Dnjepra – u Hersonskoj oblasti.
Međutim, ruski je vojni i državni vrh neočekivano brzo uspio izvući zaključke iz svojih pogrešnih procjena i poteza na terenu i donijeti konkretne i odlučne mjere poput mobilizacije i ubacivanja nove tehnike na bojišnice, kao i započeti zračne udare na ključnu energetsku infrastrukturu kako bi se otežala logistika ukrajinskih snaga. Nakon toga ukrajinska ofenziva sve je više jenjavala iako je vojni pritisak na Luhansk iz smjera Harkiva trajao još tjednima i opasno prijetio daljnjim probojima ruskih obrambenih linija.
Mir ili armagedon
U međuvremenu je, kako na bojišnicama tako i u ruskim zračnim napadima na skladišta, uništen znatan dio zapadne vojne pomoći, zbog čega je krajem prošle godine i pokrenuta nova “utrka” u isporukama sve ubojitijeg oružja Kijevu. To je kulminiralo sastankom u američkoj bazi u njemačkom Ramsteinu 20. siječnja i odlukama o isporukama njemačkih tenkova Leopard 2. S treće strane, Rusija već ionako svoje mjesto traži, a sve više i pronalazi u svijetu izvan “zlatne milijarde”, kako u Moskvi često nazivaju politički Zapad aludirajući na njegovu milijardu stanovnika u odnosu na ostalih sedam i nije je briga kako će na zapadu ocjenjivati konačne rezultate njezine invazije. Pritom se ipak nada, makar i slabašno, da će na zapadu jednom ipak doći do promjene sadašnjeg neoliberalnog poretka, koji Moskva naziva “diktaturom” i “fašizmom” i koji “nema veze s istinskom demokracijom” – nakon kojeg će se biti moguće vratiti međusobnoj suradnji.
Iz sadašnje perspektive takva su razmišljanja iluzorna jer je stvoreni procjep između dviju strana golem, gotovo pa bezdan. Međutim, pragmatičnost Zapada nikada se ne smije podcjenjivati. Poglavito u kontekstu njegovih suparničkih odnosa s Kinom, kao i golemih ruskih resursa koji se sve ubrzanije okreću put Azije i juga – prije svega upravo u Kinu i Indiju. Ali pomirba Zapada i Rusije ipak je daleka budućnost jer obje su strane svoj izbor jasno odredile.
Stvar je vrlo jednostavna: ili će se postići kompromis, tj. obratiti se s politike “igrokaza” u politiku “ozbiljne šahovske igre”, ili se ide u armagedon. Trećega nema.
Od Kijeva se očekuje neka hitna pobjeda
S promijenjenim vojnim, ali i političkim okolnostima američkim je stratezima postalo jasno kako od poraza Rusije na bojnom polju, kako se to zamislilo početkom travnja, neće biti ništa. Zato je sada kao glavni cilj postavljeno sprečavanje dubokog ruskog prodora “u srce” Ukrajine, što bi de facto značilo i njezin poraz, a nakon toga, ako preostane snage – pokretanje nove ukrajinske protuofenzive. Barem na taktičkoj ili operativnoj, ako je već nemoguće na strateškoj razini – kako je to nedavno u Ramsteinu rekao zapovjednik američkog Združenog stožera, general Mark Milley.
Dakle, umjesto ruskog strateškog poraza, cilj Washingtona sada je “eskalacija radi deeskalacije”. Tj. želi se učvršćivanjem ukrajinske obrane i proizvodnjom straha od širenja napada na ruski teritorij zbog isporuka novog i sve ubojitijeg oružja prisiliti Rusiju na pregovore pod uvjetima Zapada.
Međutim, Moskva, kako proizlazi iz njezinih poteza, na takvu “ponudu” nije spremna, a sve se više osjeća sposobnom, kako otvoreno navodi, doći do potpune vojne pobjede i ostvarenja svih planiranih ciljeva. Možda time, po sličnoj logici, i ona nastoji proizvesti strah kod zapadnih saveznika da bi ovi pristali na mir pod ruskim uvjetima. To su ipak psihološke igre velikih za koje ćemo možda doznati tek u dalekoj budućnosti. Tako su pregovori Moskve i Kijeva, kao i Moskve i Washingtona, sada nemogući.
Jedino Biden može natjerati Zelenskog za pregovarački stol
Mogućnost za pomak postoji u pregovorima između Washingtona i Kijeva, na način da Biden uvjeri Zelenskog da odustane od retorike moralno opravdanog maksimalizma, kojom on traži povlačenje svih ruskih snaga iz cijele Ukrajine kao preduvjet za pregovore, što je iluzorno, jer čemu tada uopće pregovori, jer bi se radilo o kapitulaciji i povratku na realistični pragmatizam – kakav je Zelenski otvoreno iskazivao u početnoj fazi ruske invazije i tada započetih pregovora u Bjelorusiji i Turskoj. Tek nakon toga bi se moglo ići u eventualnu pripremu pregovora između Moskve i Kijeva.
Biden je jedini koji, ako to želi, može uvjeriti Zelenskog da se mora preustrojiti s ratničke na mirnodopsku retoriku želi li spasiti svoju zemlju i svoj narod. Biden mu može lako dati do znanja kako vojna pomoć Zapada ima svoje limite i da ona nikada neće ići prema scenariju u kojem će se Zapad za Ukrajinu morati neposredno sukobiti s Rusijom i zbog nje početi svjetski i nuklearni rat. Pritom Zapad uopće ne mora biti i nije u tako lošoj poziciji u pogledu Ukrajine. On, u bilo kakvom konačnom scenariju, čak i u slučaju ukrajinskog poraza, može učiniti da izgleda dobitnički. I tada bi bez problema mogao reći: Rusija se u ratu potpuno vojno iscrpila, više nam ne predstavlja sigurnosnu prijetnju, međunarodno smo je izolirali, uveli joj sankcije koje će biti vječne i koje će negativno utjecati na njezin visokotehnološki razvoj itd. Sve su to argumenti, u većoj ili manjoj mjeri točni, koji za Zapad predstavljaju povoljnu izlaznu strategiju – bez “gubitka obraza”.
Ukrajina pak može spasiti ono što spasiti još realno može i nastaviti funkcionirati kao država – uz dobivena čvrsta jamstva o kojima se sve tri strane trebaju dogovoriti.
