piše: Perović Vukašin
Konačno su shvatili i Srbi na Kosovu. Javljaju se jer vide da je Srbija od njih digla ruke. Zvali su Vučića, zaludu. Pišu Porfiriju i traže objašnjenje, ne odgovara. Cijela Srbija je shvatila, a sporadične kritike su isključivo zbog političkih poena.
Teška srca su pristali da prelome, ali za pravu nadoknadu. Dali su Kosovo koje nijesu ni imali, a kao kompenzaciju oće Crnu Goru. Da dobiju cijelu teritoriju, a tu je i more. Tako bi im ta vjekovna frustracija konačno nestala. Sem materijalnog dobili bi nešto mnogo važnije. Mogućnost da pripoje “Srpsku Spartu". Pa bi ustvari oni biti Srpska Sparta. Imali bi i novu istoriju po kojoj je Srbija pet vjekova ratovala sa Turcima, i kad se cijela oslobodila, ujedinila se. Napokon bi i taj njihov najveći kompleks bio riješen.
Pokušavaju da uzmu sve. Zato su svi tako mirni. Nedavači Kosova, postaju nedavači crnogorskih crkava Crnoj Gori. Srce se sa Kosova polako seli u Crnu Goru. Za sad je u Beranama, sa tendencijom preseljenja na Cetinje.
A mi? Vidimo li da Crnu Goru pokušavaju pokloniti vječitim gubitnicima na bojnom polju. Onima koji lažima, ucjenama, podmićivanjem i crkvom, varaju novosrbe u Crnoj Gori. Vidi li to narod i zna li što treba? Zašto uvijek zadnji shvatimo? Oće li se pojaviti neko da raspiri luču slobode ili ćemo shvatiti prekasno? Pa da sami spuštimo zastave na pola koplja za Crnom Gorom, što nam ne bi bio prvi put.
A basta li to njima? Mogu li turski sužnji i šetači opanaka da zasjednu na Cetinje? Priliči li onima što su kroz istoriju išli sagnute glave, da dižu pogled ka nepokorenom cetinjskom nebu? Oće li im se zamantati od besmrtnih lovćenskih vrhova? Što na sve to kaže istorija? “Velja kruška u grlo zapane”, reče Rade Tomov.
