U Crnoj Gori će se održati predsjednički izbori 19. marta. Ovi izbori su privukli malo pažnje izvan Zapadnog Balkana, pošto je većina publike fokusirana na Putinovo agresivno ispoljavanje moći u Ukrajini. Iako Putinovo oruđe na Zapadnom Balkanu možda ne uključuje tenkove i avione kao u Ukrajini, on vodi istaknuti hibridni rat, takođe u Crnoj Gori – piše Kijev post.
U tekstu se navodi i da “Evropa i SAD treba da imaju u vidu da bi izbori u Crnoj Gori mogli imati implikacije po bezbjednost Zapadnog Balkana”.
Profesor upravljanja konfliktima i direktor Programa za globalnu politiku na Univerzitetu Džons Hopkins Siniša Vuković opisuje kako već postoji zabrinutost u vezi sa “podobnošću određenih kandidata” zbog “njihovog navodnog posjedovanja dvojnog državljanstva sa Srbijom, što u nekim slučajevima bi ih diskvalifikovao od kvalifikacija”.
Dok su crnogorski izborni zvaničnici tražili od Srbije da dokaže da li su ovi navodi validni, Vuković vjeruje da će Srbija izabrati ćutanje, jer je to, prema njegovim riječima, “do sada bila norma”.
Iz Kijev posta podsjećaju da je aktuelni predsjednik Milo Đukanović došao na vlast u maju 2018. godine. Đukanović je, kako je navedeno, tokom svog mandata pomagao Crnoj Gori da postane članica NATO-a i stavio Crnu Goru na put kandidature za članstvo u EU.
Uloga predsjednika je u Crnoj Gori ceremonijalna. Međutim, dodaju iz Kijev posta, novi predsednik, posebno proruski, mogao bi imati velike posljedice na liderstvo.
Rusija se, navode, već godinama miješa na Zapadnom Balkanu.
Saradnik Atlantskog savjeta Crne Gore Milan Jovanović primjećuje kako Rusija nastoji da se “predstavi kao alternativa Zapadu podsticanjem antizapadnog raspoloženja” i “štetom reformama koje su preduslov za dalju integraciju regiona, u evroatlantske ekonomske, političke i bezbjednosne strukture”.
U razgovoru o neposrednim ciljevima Moskve na Balkanu, direktor Centra za evropske vrijednosti za bezbjednosnu politiku u Pragu Jakub Janda opisuje kako je “cilj Rusije da zaustavi prisustvo NATO-a”.
“Rusija treba da bude u stanju da strateški destabilizuje Balkan kako bi ucjenjivala evropske zemlje NATO-a kada će to zatrebati Rusiji”, navodi on.
Godine 2018, godinu nakon pristupanja Crne Gore NATO-u, američki predsjednik Donald Tramp je neslavno upozorio da bi odbrana malog NATO saveznika u Crnoj Gori mogla dovesti do Trećeg svjetskog rata.
Rusija je uspješno iskoristila podjele i otuđenje u SAD, nastale tokom administracije predsjednika Donalda Trampa, kao i nedavne unutrašnje probleme u EU, da utre put trećim stranama da destabilizuju region.
Kremlj se fokusirao na Crnu Goru, jer ima “značajne institucionalne slabosti” koje je čine najslabijim lancem u karici prozapadnih zemalja na Zapadnom Balkanu.
Vuković opisuje kako se “Crna Gora u protekle dvije godine od lidera u evropskim integracijama pretvorila u zemlju o kojoj se na sastanku Savjeta EU govori kao pored situacija u Jemenu, Libiji i drugim višegodišnjim globalnim krizama”.
Kijev post piše da se Crna Gora kao dugogodišnji saveznik Moskve odvojila od Srbije 2006. godine, prateći novi prozapadni put usmjeren ka pridruživanju NATO-u.
Vidjeći širenje NATO-a na istok kao prijetnju, Rusija je snažno lobirala da odvrati Crnu Goru od pridruživanja alijansi.
Kremlj je 2016. otišao toliko daleko da je podržao pokušaj državnog udara. Bez obzira na to, Crna Gora je pristupila NATO-u 2017.
Vuković primjećuje kako je, za Putina, “neuspjeli državni udar 2016. dokazao da tvrda moć i sredstva prinude imaju veoma ograničen uticaj i da je postepeni, postepeni proces narušavanja zapadne agende u regionu daleko efikasniji i održiv”.
Štaviše, Moskva vidi Crnu Goru kao meko podnožje NATO-a, s obzirom na to da zemlja ima izlaz na Jadransko more, strateški važnu lokaciju za zapadne vojne operacije.
Rusija se istorijski miješala u Crnu Goru preko svog saveznika Srbije.
Janda ističe kako, pošto uticaj Rusije na Balkanu nije toliko jak, “Rusiji je potreban njen ključni saveznik – Srbija – da proširi svoj uticaj širom Balkana putem obavještajnih mreža, planova finansiranja, pravoslavne crkve ili ekstremno desničarskih grupa”.
Vuković opisuje kako je “medijski pejzaž u Crnoj Gori u velikoj mjeri kontrolisan od strane matičnih kompanija u Srbiji, od kojih su većina veoma popustljive prema proruskoj propagandi koja izvire iz njihovih medija u Srbiji”.
Srpska pravoslavna crkva koja je kako piše Kijev post, naklonjena Moskvi ne samo da je najveća vjerska institucija u Crnoj Gori, već se koristi i za podršku političkim programima.
Putin nastoji da iskoristi veze zemlje sa Rusijom da potkopa njen suverenitet. Jovanović upozorava da je Crkva imala “sve češće pojavljivanje velikodostojnika sa političkim konotacijama”.
Dok neki analitičari tvrde da se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sprema da prekine veze sa Moskvom kao odgovor na pritiske Zapada, viši saradnik Džejmstaun fondacije Januš Bugajski primjećuje kako su “odnosi između Srbije i Crne Gore slični onima između Rusije i Ukrajine, pri čemu nacionalistički Srbi negiraju poseban identitet i istoriju crnogorskog naroda i nastoje da prisvoje njegovo nasljeđe i kontrolišu njegove institucije”.
Ove veze daju Srbiji i Rusiji ono što Bugajski opisuje kao “simbiotski odnos koji pomaže u ostvarivanju njihovih ciljeva”.
Jovanović primjećuje kako ideologija dodatno spaja dvije zemlje: “Ideja srpskog sveta je jedno od ključnih oruđa za širenje ruskog uticaja. To je kopija inicijative ‘Ruski mir’ (Ruski svet)”.
Gledajući na dugu istoriju ruskog miješanja u Crnu Goru, Zapad se mora pripremiti da Rusija to nastavi, posebno na predstojećim izborima u Crnoj Gori.
Jovanović ističe da je “glavni izazov u vezi sa predstojećim predsjedničkim izborima omogućiti fer izborni proces, bez uplitanja spolja, posebno u situaciji velikog medijskog uticaja spolja, političkog inženjeringa Srpske pravoslavne crkve, uz neuređen birački spisak”.
Srbija će vjerovatno iskoristiti svoje veliko medijsko prisustvo u Crnoj Gori kako bi koristila prorusku propagandu za koju Vuković brine da će “nedvosmisleno banalizovati prozapadnu politiku i stavove”.
Rusija i Srbija će takođe koristiti finansijske rute za sponzorisanje antizapadnih kandidata.
Bugajski ističe kako će ove zemlje vjerovatno finansijski poremetiti fer izbore, “finansirajući favorizovane kandidate i vodeći kampanje dezinformacija protiv protivnika”, kao što su to činile tokom parlamentarnih izbora 2020.
“Prije svega, srpski i ruski nacionalisti traže političku osvetu Demokratskoj partiji socijalista ili obnavljanje nezavisnosti Crne Gore 2006. godine i ulazak u NATO 2017. godine”, dodaje Bugajski.
Vuković precizira kako je funkcioner Vlade Srbije, ekstremni francuski desničar Arno Gujon, izjavio da će Srbija ove godine srpskim organizacijama iz Crne Gore izdvojiti tri puta više novca nego 2022. godine – oko 4.270.000 eura.
Oblikujući odgovor na planove Srbije i Rusije o miješanju u izbore u Crnoj Gori, Vuković ističe kako “zapadni partneri moraju snažnije i direktnije učestvovati u suzbijanju stranog miješanja i zlonamjernog uticaja”, jer je “Crna Gora još jednom test slučaj i pokazuje kako hibridne prijetnje Rusije i njenih zastupnika mogu biti efikasne ako Zapad ignoriše upozorenja”.
Kijivpost
